Nadbiskup Kutleša: 'Jesmo li spremni na promjenu koju Duh Sveti želi izvesti u našim srcima?'
Homiliju nadbiskupa Kutleše prenosimo u cijelosti.
Zagrebački nadbiskup predvodio je u utorak, 11. ožujka, euharistijsko slavlje prigodom 23. obljetnice smrti blagopokojnog sluge Božjeg kardinala Franje Kuharića. Njegovu homiliju prenosimo u cijelosti.
"Draga braćo i sestre u Kristu!
I ove nas godine okuplja sveto euharistijsko slavlje povodom obljetnice smrti sluge Božjega Franje Kuharića. Nalazimo se u korizmenom vremenu, ali i u Jubilejskoj godini u kojoj su na nacionalnoj razini predviđeni brojni događaji s ciljem buđenja svijesti o važnosti očuvanja naših kršćanskih korijena te življenja u skladu s Božjom riječju i katoličkim moralnim načelima. Tim je idealima bio posvećen život sluge Božjega Franje Kuharića. Stoga se danas s poštovanjem sjećamo čovjeka kojega je Crkva u Hrvata s pravom nazvala svjedokom vjere, nade i ljubavi. Ova je prigoda trenutak da, u svjetlu Božje riječi, iz njegova života izdvojimo ono u čemu nam može biti primjer i uzor.
Prorok Izaija uči nas da Božja riječ, poput kiše i snijega, silazi na zemlju i ne vraća se bez ploda (usp. Iz 55,10-11). Tako je i Božja riječ pala na plodno tlo srca kardinala Kuharića donijevši bogat rod u njegovu životu i službi. U evanđelju Isus nas uči moliti Oče naš (Mt 6,7-15), molitvu povjerenja u nebeskog Oca koja je ujedno snažan poziv na praštanje. Koliko je puta kardinal Kuharić upravo u toj molitvi nalazio snagu! Njegov je život u skladu s današnjom Božjom riječju: hranio je narod riječima Evanđelja, a u život je provodio zahtjeve Gospodnje molitve, ponajviše poziv na praštanje. Dopustimo da nas u ovoj homiliji nadahne lik tog skromnog, a u vjeri postojanog pastira. Učimo iz njegove nepokolebljive vjere, iz molitve koja mu je bila oslonac života, iz primjera njegove osjetljive savjesti i nasljedujmo jasnoću njegova svjedočanstva.
1. Vjera
Kardinal Kuharić živio je u vremenima velikih kušnji i križeva. Kao mladi svećenik iskusio je strahote Drugoga svjetskog rata i poraća promatrajući nasilje i nepravde. Kasnije je, kao pomoćni biskup i nadbiskup zagrebački, vodio Crkvu kroz desetljeća komunističkog režima koji je bio otvoreno neprijateljski prema vjernicima. Napokon, u poznijim godinama nosio je s narodom križ Domovinskog rata proživljavajući dane agresije, razaranja i patnje.
Što je davalo takvu snagu i sigurnost kardinalu Kuhariću da ustraje i da narod učvršćuje u vjeri pod teretom tolikih križeva? Možda nam to najvjernije otkrivaju riječi koje su mu bile nadahnuće: „Pošalji Gospodine svoju svjetlost i svoju istinu. Neka me izvedu na Tvoju svetu goru i u Tvoje šatore“ (usp. Ps 43,3). Svjetlost i istina dolaze nam po utjelovljenoj Božjoj Riječi - Isusu Kristu. A znamo da je Kristov zemaljski put do Božjih šatora išao preko Golgote. Sluga Božji Franjo vjerno je slijedio svoga Učitelja pronalazeći snagu i nadahnuće u pisanoj Božjoj riječi. Još od prvih dana svog svećeničkog života shvatio je da „Sveto pismo [pak] usmjeruje čovjeka u dubine Božje i u samom čovjeku produbljuje dubine ljudske. Ono usmjeruje ljudski život kroz vrijeme u vječnost.“1 A riječ se Božja, kako nas uči prorok Izaija, ne vraća bez ploda, već u vjernu srcu čini ono što je Bog htio i obistinjuje ono zbog čega je poslana (usp. Iz 55,10-11). Život sluge Božjega kardinala Kuharića svjedočanstvo je vjerodostojnosti Božje riječi. Ona ga je dovela do Božjih šatora i glasa svetosti na koju smo svi pozvani.
Križevi koje je sluga Božji Kuharić nosio bili su prigoda da se njegova vjera produbi i učvrsti te ga osposobi za istinsku ljubav i praštanje na što je i druge pozivao. Jednom je prigodom, usred ratnih razaranja, bodrio vjernike riječima nade: „Ova je crkva srušena, ali ne može se srušiti Crkva živa […] Ne smijemo dopustiti da nam razore dušu. Zalog naše pobjede je da budemo pred Bogom čiste savjesti […] [Ali] zlo ne može imati zadnju riječ. Bog pobjeđuje!“2. To su riječi pastira koji gleda dalje od trenutne patnje - on vjeruje u Šatore Božje s druge strane Golgote.
Neka nas primjer ovoga Sluge Božjega pouči da i mi svoje neizbježne životne križeve nosimo u vjeri i snazi Božje riječi. Križevi bolesti, obiteljskih poteškoća, nepravde ili nerazumijevanja u društvu nisu laki. Nije lako ni svakodnevno ustrajati u poštenju. No, sluga Božji Kuharić poručuje nam da ne gubimo srčanosti. Neka i nama vjera u raspetoga i uskrsloga Krista bude snaga da svaki dan ponesemo svoj križ.
2. Molitva
Evanđelje nam donosi najuzvišeniju molitvu - Oče naš. Riječi su to koje je, učeći nas moliti, izgovorila jedincata Božja Riječ po kojoj je sve stvoreno - Isus Krist, Gospodin naš. Isus nas uči moliti jednostavno, srcem, bez mnogo riječi jer Otac nebeski zna što nam treba (usp. Mt 6,7-8). Taj duh povjerljive molitve duboko je obilježio život kardinala Kuharića. On je bio čovjek molitve od djetinjstva pa do posljednjeg daha. Njegovi su ga najbliži poznavali kao molitelja na koljenima - često uronjenog u razgovor s Bogom u tišini kapelice.
U jednom pismu bratu Antunu pred svoje svećeničko ređenje kardinal Kuharić piše: „A molim Gospodina samo jedno, da moj cijeli svećenički život ne bude ništa drugo, nego jedan stalni i žarki čin zahvalnosti. Kako je velika moć molitve! Nenadoknadiva je! Moliti, samo moliti moramo.“
U svojim je propovijedima naglašavao da bolji svijet mogu graditi samo oni koji mole. Posebno snažno svjedočanstvo snage Gospodnje molitve kardinal Kuharić ostavio je u svom osobnom Dnevniku zapisujući događaj iz 1981. godine kada se u zagrebačkoj katedrali molilo za žrtve Drugog svjetskog rata - bez obzira na kojoj su strani pale - kao i za one koji su u godinama poraća progonili Crkvu. Vjernici su predvođeni svojim pastirom molili Oca nebeskoga za neprijatelje i, prinoseći zadovoljštinu za nanesene uvrede, opraštali onima koji su ih mrzili. Kakva snažna pouka za sve nas! Gospodnja molitva uči nas da se okrenemo drugima s pouzdanjem jer se Gospodin brine za naše potrebe.
Njegove su riječi: „Kad moli za dolazak Kraljevstva Božjega, (Crkva) moli za dolazak Duha Svetoga da izvede promjenu ljudskih odnosa promjenom srdaca, obraćenjem čovjekova duha!“3
Draga braćo i sestre, kad pristupamo molitvi važno je zapitati se jesmo li spremni na promjenu koju Duh Sveti želi izvesti u našim srcima. To je prvi uvjet da uopće možemo primiti dobro za koje molimo. Promjene u ljudskim odnosima, mir i pravda među narodima doći će samo ako smo spremni dopustiti Bogu da najprije nas promijeni. To je jedino jamstvo trajnoga mira za kojim svijet danas čezne. Nađimo svaki dan vremena stati pred Boga, sabrati se i predati mu svoje brige i radosti. Sluga Božji kardinal Kuharić poručuje nam: vratimo molitvu u svoje obitelji, molimo s djecom, molimo jedni za druge. Neka „Oče naš“ ne bude samo formula, nego životni stav - povjerenje u Oca i spremnost na praštanje.
3. Savjest
U središtu duhovnosti kardinala Kuharića bila je čista savjest. Njegove su koordinate bile: „Bog i vječnost; Božja riječ, Božja istina i naše vječno spasenje“. Govorio je: „To su koordinate naše savjesti. To su naši stavovi u odnosu prema Bogu, u odnosu prema čovjeku, u odnosu prema društvu. Živimo to svjedočanstvo svoje vjerničke savjesti i nikom nećemo zlom prijetiti, nikog nećemo poniziti ni uvrijediti i nikom nećemo nanijeti nasilje.“4
Sam je za sebe jednom posvjedočio: „Ja sam slijedio svoju savjest.“5 Ta jednostavna izjava sažima njegov životni program - uvijek činiti ono što je ispravno pred Bogom, pa makar to bilo teško ili nepopularno. Poput apostola, i on je mogao reći: „Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima!” (Dj 5,29). Svoju je savjest oblikovao po Božjoj riječi, u neprestanoj molitvi i ispitivanju srca.
Savjest je, u skladu s učenjem Crkve, nazivao Božjim glasom u nama koji se mora slušati više od bilo kojeg drugog glasa. Zato je bio beskompromisan kada je u pitanju moralna istina i pravda. Nikakvi pritisci ni prijetnje nisu ga mogle natjerati da izda ono što mu je savjest govorila. A ona mu je uvijek nalagala biti vjeran Bogu, Crkvi i čovjeku u nevolji. Bio je svjestan da “za ispravan stav vlastite savjesti čovjek mora biti pripravan podnijeti i određeni progon”6 i nije se bojao posljedica. Hrabro je branio istinu o blaženom Stepincu, unatoč protivljenju vlasti. U jednom govoru istaknuo je: „Isus želi da naša savjest bude ukorijenjena u vječnosti […] Vjernost toj savjesti, istinom rasvijetljenoj, najveće je i najpotpunije ostvarenje čovjeka i čovječnosti.“7
Primjera za Kuharićevu beskompromisnu savjest ima mnogo. U vrijeme komunizma odvažno je branio ljudska prava i vjerske slobode, ne pokolebavši se ni pod napadima medija. U demokratskim promjenama stavljao je savjest iznad svakog stranačkog ili nacionalnog interesa. Osuđivao je nepravdu i zlo, ma od koga dolazili. To je glas savjesti koja se ne povodi za osvetom. Kardinal je učio da nikada ne smijemo pogaziti svoju savjest mržnjom, jer bismo time izgubili dušu. Radije podnijeti nepravdu nego je počiniti - to je načelo evanđeoske savjesti.
Danas, u vremenu relativizma, Kuharićeva poruka o svetosti savjesti postaje poziv na prepoznavanje istine i dobra koji ne zastarijevaju - onoga što nam Bog govori u srcu.
Što nam, dragi vjernici, poručuje lik sluge Božjega Franje Kuharića na ovu obljetnicu?
Prije svega, pozvani smo njegovati čvrstu vjeru koja će i nas nositi kroz kušnje. Kardinal Kuharić je kroz oluje povijesti hodio oslonjen na riječ Božju. U vrijeme biskupskoga ređenja njegova je vjera sazrela do životnoga uvjerenja da je Bog ljubav, što je uzeo za svoje biskupsko geslo. Ne zaboravimo njegove riječi nade: mržnja nikad nema zadnju riječ - ljubav pobjeđuje. Neka to bude i naše uvjerenje kad smo suočeni s nepravdom ili trpljenjem.
Drugo, Sluga Božji nas uči o važnosti molitve. Obnovimo molitveni život u svojim domovima i župama. Možda večeras, u spomen na njega, možemo u obitelji zajedno izmoliti Očenaš i zahvaliti Bogu za njegov život. Nastojmo redovito sudjelovati u svetoj misi, moliti krunicu, čitati Sveto pismo - jer tu nam Bog progovara i jača nam dušu. Osobito u ovo korizmeno vrijeme osnažimo molitvu postom te sve prinesimo Bogu za osobne potrebe, za mir i pravedan poredak u svijetu i za Crkvu Božju.
Iskrena molitva vodi nas do iskustva praštanja. “Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim” - molimo svaki dan u Očenašu. Praštajući, oslobađamo i sebe i druge te stvaramo prostor Božjem miru.
Konačno, kardinal Franjo Kuharić bio je primjer vjernosti Crkvi. Pozvao bi i nas danas da volimo svoju Crkvu, da ne klonemo pred ljudskim slabostima i grijesima njezinih članova, nego da vjerno čuvamo njezin nauk i zakone. Budimo složni i povezani u župnoj zajednici, aktivni u životu Crkve - jer Crkva smo svi mi, Kristovo tijelo.
Na kraju, zahvalimo Gospodinu za dar kardinala Kuharića. Njegova je ruka posijala sjeme Božje riječi u naša srca. Trudimo se da ono u nama urodi plodom dobrih djela. On nas i danas prati iz vječnog zajedništva svetih. Molimo i da ga Crkva jednoga dana uzdigne na čast oltara, ako je to Božja volja. A još važnije - budimo živi spomenik njegovoj ostavštini time što ćemo živjeti ono što je on živio. Budimo svjedoci vjere u našem vremenu: ljudi molitve, čiste savjesti, ljubavi i praštanja. Tada ćemo najbolje počastiti kardinala Kuharića i, što je najvažnije, proslaviti Boga u kojem je živio i kojem je služio. Amen."
___________________________________
[1] F. Kuharić, „Propovijed na Stepinčevo“, 10. veljače 1971., u: Poruke sa Stepinčeva groba (ur. T. Hačko), Zagreb, 2024., str. 22
[2] Ivan N., „Mržnja je srušila, ljubav će graditi. Kardinal u Lici”, u: Zvona, XXX. (1992.), br. 5, str. 4.
[3] F. Kuharić, Mir je djelo pravde, Zagreb, 1995., str. 347.
[4] F. Kuharić, „Propovijed na Stepinčevo“, 10. veljače 1977., str. 46.
[5] F. Kuharić, Principi dobra, Zagreb, 1996., str. 53.
[6] F. Kuharić, Principi dobra, Zagreb, 1996., str. 53.
[7] F. Kuharić, „Propovijed na Stepinčevo“, 10. veljače 1977., str. 41-42.
