Inspirirajuća priča o 'starom' mladomisniku: Do 29. godine 'tratio' život, a onda u samoći doživio iskustvo živoga Boga

To je iskusio fra Željko Štrbac, 40-godišnji mladomisnik iz Zagreba koji je krajem lipnja zaređen na naslov svećenika franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. Kasna zvanja sve su češća pojava među svećeničkom populacijom, za što možemo reći da je odraz kulture, društvenog stanja i određenih kriza. 

No, fra Željko ima posebnu priču. Njegova odluka za svećeništvo povezana je s iskustvom jednog Tabora, ma zapravo sinajskog susreta s Bogom. Boraveći na Samoborskom gorju razmišljao je o svom životu kad mu je u srce došla samo jedna riječ - Bog!

- Do tada nisam imao iskustvo Boga. Nisam ni znao tko je on niti sam bio kršten, a vjera mi nije padala napamet. Ali tada sam doživio da je on živ, da me vodi, da sam njegov - rekao je fra Željko koji je do tada, kako kaže, potratio gotovo 30 godina svog života.

Premda gotovo nikad nije učio, uspio je 'na poklone' završiti srednju grafičku školu te je počeo raditi u jednoj tiskari. Potom se zaposlio kao autoprijevoznik kod oca gdje je radio punih devet godina.

- Tražio sam ispunjenje u svom životu i činio sam što sam mogao samo da mi ne bude dosadno. Iživljavao sam se na sebi; izlazio bih do rano ujutro i onda odmah na posao! Rekreativno sam se bavio tenisom, igrao turnire, ali me to malo zadovoljavalo. To nije ispunjalo moju prazninu - rekao je fra Željko dodavši kako je u razdoblju od dvije godine zalazio u kockarnice.

No, iskustvo sa Samoborskog gorja zauvijek mu je promijenio život. Bio je to trenutak jedinstvene katarze, pročišćenja svega onoga što je bilo loše u njegovom životu. 

- Kao da je tada došlo sve na naplatu. Vratila su mi se sjećanja kako sam, primjerice, bježao od kuće po tjedan dana zbog ocjena u školi, zatim kockanje, izlaženje... Osjetio sam sram. Toliko me bolilo da sam imao osjećaj da ću umrijeti od toga, a nisam mogao pobjeći. Osjetio sam 'ljutnju' Boga na moj dosadašnji život - prepričava fra Željko potpuno unesen u razgovor.

Kako kaže, od tada je lagano počeo gledati svijet drugačije. Imao je želju popraviti se, ali je znao da bez Božje pomoći neće dogurati daleko. Prvi izazovi bili su u obitelji i među prijateljima.

- Roditelji su brzo primijetili da se nešto promijenilo, iako nisam tri-četiri dana ništa govorio. Neki su me prijatelji razumijeli, a jedna mi je rekla da trebam početi ići u crkvu. Malo po malo ljudi oko mene su prihvatili da sam drugačiji - prisjetio se.

Nakon što je primio sakrament krštenja, a s time i sve ostale sakramente inicijacije, Željko se priključio molitvenoj zajednici Emmanuel u kojoj je pronašao Božji glas koji ga poziva u svećenike.

- Godinu i pol nakon iskustva živoga Boga rekao sam prijateljici da želim biti svećenik. Ne znam zašto sam to rekao jer to tada nisam htio. No, Bog mi je u molitvi dao potvrdu. Uz milost mi je pokazao da je to za mene - tvrdi fra Željko. 

Zatim je upoznao fra Miroslava Bustruca koji ga je  pozvao u njegovu župu u Bristivici iznad Trogira gdje je pola godine intenzivno razmišljao o svom pozivu. Upoznavši pobliže život franjevačkih redovnika konačno se odlučio tim putem te je došao na Visovac. Nakon postulature upisao je Filozofsko-teološki studij koji je obvezan za svećeničkog kandidata.

Studentski dani bili su poseban izazov za fra Željka. Posljednji put kad se susreo s nekom knjigom za ispit bilo je u srednjoj školi, čak 15 godina ranije. Sada sjesti za stol i 'štrebati' nije bila laka zadaća.

- Ali od početka sam vjerovao da ću završiti fakultet. Imao sam svoju subraću u samostanu pa smo se međusobno bodrili. Učio sam po sedam, osam sati dnevno, a samo mi je filozofija zadavala probleme - kaže fra Željko kojeg su u samostanu zbog starije dobi prozvali 'Deda'.

Uslijedili su i zdravstveni problemi.

- Sjećam se da sam na prvoj godini svako drugi dan imao temperaturu. Razbolio sam se, imao sam veliku količinu stresa, svaki moj liječnički nalaz bio je loš, a doktori nisu znali što mi je - kaže fra Željko.

Posebne kušnje imao je na četvrtoj godini studija kada je htio izaći iz bogoslovije, ali nije mogao Bogu reći ne. Tada se prihvatio molitve i posta koje su ga učvrstile u odluci posvećenog života.

Đakonski praktikum odradio je u franjevačkoj župi u Metkoviću, a zaređen je po rukama nadbiskupa mons. Marina Barišića u subotu 27. lipnja 2020. godine. Bilo je to najskromnije ređenje u nama poznatoj povijesti zbog pandemije koronavirusa.

- Ređenje nije bilo upitno, ali je bilo napetosti. Deset si se godina pripremao za to. Sjećam se da smo mi đakoni u sakristiji prije ređenja bili nervozni, svi smo djelovali nekako čudno, zabrinuto. Naravno, bili smo pred velikim činom - govori 'stari' mladomisnik.

Od cijelog obreda ređenja ipak je jedan moment ostao u posebnom sjećanju.

- Kad sam obukao misnicu osjetio sam neopisivu radost, čistinu. Znam da sam ista osoba, a opet drugačiji - kaže fra Željko čiju smo radost mogli i osjetiti u izgovoru.

Priznao je kako se sljedeće jutro čudno osjećao - kao da mu ništa nije bilo jasno. Također je rekao da se posebno raduje ispovijedanju ljudi u kojem vidi istinski susret čovjeka s Bogom i njegovom milosrđu.

- Mislim da je sram najveća bol koju čovjek može osjetiti. Isto tako, najveća je milost oproštenja koje ti nitko ne može dati osim Boga - zaključuje fra Željko koji, sudeći po njegovom životnom iskustvu, zna što govori.