"Kad doživimo pustoš, uvijek se moramo zapitati kakvu nam poruku Gospodin želi prenijeti"

Papa Franjo susreo se danas prijepodne, u bazilici Presvetoga Srca Isusova, s pastoralnim službenicima Crkve u Belgiji te ih potaknuo da utjelovljuju evanđeoske vrijednosti radosti i milosrđa, pa i unatoč bolnim iskustvima. Okupljene je podsjetio kako su oni Crkva u pokretu koja pokušava preobraziti prisutnost župa u regiji te oživjeti formaciju laika. Potaknut pitanjima sudionika, u govoru se osvrnuo na tri važne sastavnice, a to su: evangelizacija, radost i milosrđe. Papino obraćanje donosimo u cijelosti:

Prvi put kojim treba krenuti: evangelizacija. Promjene našeg doba i kriza vjere koju proživljavamo na Zapadu potaknuli su nas da se vratimo bitnome, odnosno Evanđelju, kako bi se Radosna vijest koju je Isus donio na svijet ponovno svima navijestila, čineći da sva njegova ljepota zablista. Kriza – svaka kriza – vrijeme je koje nam se nudi da se protresemo, preispitamo i promijenimo. To je dragocjena prilika, u biblijskom jeziku to se zove kairòs, da se probudimo iz obamrlosti i ponovno otkrijemo staze Duha, kao što se dogodilo Abrahamu, Mojsiju i prorocima. Kad doživimo pustoš, uvijek se moramo zapitati kakvu nam poruku Gospodin želi prenijeti. A što nam kriza pokazuje? Prešli smo put od kršćanstva smještenog u gostoljubiv društveni okvir do 'manjinskog' kršćanstva, odnosno kršćanstva svjedočanstva. A to zahtijeva hrabrost crkvenog obraćenja, kako bi se pokrenule one pastoralne preobrazbe koje se također tiču navika, modela, jezika vjere, kako bi doista bili u službi evangelizacije (usp. apostolsku pobudnicu ''Evangelii gaudium'', 27).

Htio bih reći Helmutu: ta se hrabrost traži i od svećenika. Biti svećenici koji se ne ograničavaju na očuvanje ili upravljanje baštinom prošlosti, nego pastiri zaljubljeni u Isusa Krista i pažljivi da shvate pitanja Evanđelja – često implicitna – dok hodaju sa svetim Božjim narodom, malo ispred, malo u sredini a malo pri dnu. A kad donosimo Evanđelje – mislim na ono što nam je rekla Yaninka – Gospodin otvara naša srca za susret s onima koji su drukčiji od nas. Lijepo je, dapače, potrebno je da među mladima postoje različiti snovi i duhovnosti. Rekla si nešto lijepo: "Svi smo mi na putu, ali na različitim stazama". Upravo tako mora biti, jer mogu postojati brojni osobni ili zajednički putovi, koji nas ipak vode istom cilju, susretu s Gospodinom. U Crkvi ima mjesta za sve i nitko ne smije biti fotokopija drugog. Jedinstvo u Crkvi nije jednoličnost, nego pronalaženje sklada u različitosti! A rekao bih i Arnaudu: sinodalni proces mora biti povratak Evanđelju. Ne smije među svojim prioritetima imati nekakvu 'pomodnu' reformu, nego se zapitati: kako učiniti da Evanđelje dopre do društva koje ga više ne sluša ili se udaljilo od vjere? Zapitajmo se svi.

Drugi put: radost. Ovdje ne govorimo o radostima vezanim uz nešto privremeno, niti se možemo prepustiti modelima bijega i konzumerističke zabave. To je veća radost, koja prati i održava život čak i u mračnim ili bolnim trenutcima. To je dar koji dolazi odozgor, od Boga, to je radost srca koju budi Evanđelje. To je spoznaja da na putu nismo sami i da je i u situacijama siromaštva, grijeha, nevolje Bog blizu, brine se za nas i ne će dopustiti da smrt ima posljednju riječ. Davno prije nego što je postao Papa, Joseph Ratzinger napisao je da je pravilo razlučivanja sljedeće: ''Gdje nedostaje radost, gdje umire humor, ovdje nema ni Duha Svetoga [...] i obrnuto: radost je znak milosti'' (''Bog Isusa Krista'', Brescia 1978., 129). I zato vam želim reći: neka vaše propovijedanje, vaše slavlje, vaše služenje i vaš apostolat učine da zasja radost vašeg srca, jer to postavlja pitanja i privlači i one koji su daleko. Zahvaljujem sestri Agnese i kažem joj: radost je put. Kad se čini da je vjernost teška, moramo pokazati – kao što ste rekli – da je to ''put do sreće''. A onda, kad vidimo kamo put vodi, spremniji smo krenuti na putovanje.

Treći put: milosrđe. Evanđelje, prihvaćeno i podijeljeno, primljeno i darovano, vodi nas u radost jer nam daje otkriti da je Bog Otac milosrđa, koji nas pokreće, koji nas pridiže iz naših padova, koji nikad ne prestaje pružati svoju ljubav prema nama. Utisnimo ovo u svoja srca: Bog nas nikad ne prestaje ljubiti. ''I kada sam počinio nešto ozbiljno?'' Bog nikad ne prestaje ljubiti. To nam se, kad se suočimo s iskustvom zla, ponekad može činiti 'nepravednim', jer jednostavno primjenjujemo ovozemaljsku pravdu koja kaže: ''Tko griješi, mora platiti''. Međutim, Božja je pravda nadmoćnija: oni koji su pogriješili, pozvani su popraviti svoje pogrješke, ali za iscjeljenje srca potrebna im je Božja milosrdna ljubav kojom nas Bog opravdava, odnosno čini pravednima, jer daje novo srce, novi život.

Stoga bih Miji rekao: hvala ti za veliki posao koji činiš da pretvoriš ljutnju i bol u pomoć, bliskost i suosjećanje. Zlostavljanje stvara strašne patnje i rane, potkopavajući put vjere. Potrebno je puno milosrđa, da ne ostanemo kamena srca pred patnjom žrtava, da osjete našu blizinu i da im pružimo svu moguću pomoć, da učimo od njih, kako si rekla, biti Crkva koja služi svima ne podjarmljujući nikoga. Da, jer jedan korijen nasilja sastoji se u zlouporabi moći, kad koristimo uloge koje imamo da slomimo druge ili njima manipuliramo.

A milosrđe – mislim na Pieterovu službu – ključna je riječ za zatvorenike. Isus nam pokazuje da se Bog ne distancira od naših rana i nečistoća. Zna da svi možemo pogriješiti, ali nitko nije u krivu. Nitko nije zauvijek izgubljen. Pravilno je ići svim putovima zemaljske pravde i ljudskim, psihološkim i kaznenim putovima; ali kazna mora biti lijek, mora dovesti do ozdravljenja. Moramo pomoći ljudima da stanu na noge i pronađu svoj put u životu i društvu. Zapamtimo: svi možemo pogriješiti, ali nitko nije pogrješan, nitko nije zauvijek izgubljen. Milosrđe, uvijek milosrđe.

Sestre i braćo, zahvaljujem vam. I pozdravljajući vas, htio bih se sjetiti djela Magrittea, vašeg slavnog slikara, pod naslovom "Čin vjere". Predstavlja vrata zatvorena iznutra, koja su probijena u sredini i otvorena su prema nebu. To je tračak, koji nas poziva da idemo dalje, da gledamo naprijed i gore, da se nikada ne zatvaramo u sebe. Ovo je slika koju vam ostavljam, kao simbol Crkve koja nikad ne zatvara svoja vrata, koja svakome nudi otvaranje u beskonačno, koja zna gledati dalje. To je Crkva koja evangelizira, živi radost Evanđelja, vrši milosrđe.

Hodite zajedno, vi i Duh Sveti, da budemo takva Crkva. Bez Duha se ne događa ništa kršćansko. Tome nas uči Djevica Marija, naša Majka. Ona će vas voditi i čuvati. Blagoslivljam vas sve od srca. I molim vas ne zaboravite moliti za mene. Hvala!