Kako je transrodna osoba zaplakala pred kipom Blažene Djevice Marije

Kako je transrodna osoba zaplakala pred kipom Blažene Djevice Marije

Nitko nije trebao učiniti ništa više kako bi toga čovjeka uvjerio u njegovu bijedu. Trebalo mu je da ga netko uvjeri da je doista važan i da ga se može voljeti.

Autor
Laudato/D.R.
Fotograf
Getty Images
Objavljeno:
 
01.12.2021 16:12

 

Katolički pisac Brandon Vogt na svom je Facebook profilu donio svjedočanstvo jednog događaja s transrodnom osobom. Prevedeno svjedočanstvo s engleskog jezika donosimo u cijelosti:

Nedavno mi je jedan prijatelj, svećenik, pričao o župniku u čijoj se župi nalazi mnogo homoseksualaca. U crkvu je redovito dolazio jedan transrodni čovjek koji je palio svijeće kod kipova svetaca. Bio je teatralan, nosio upadljive perike, šešire i haljine. Uvijek je pokazivao poštovanje prema okruženju u kojem se nalazio, ali kad god bi došao, privlačio bi svačiju pozornost.

Svećenik bi toga čovjeka uvijek pozdravio uz osmijeh i ljubaznu riječ. Jednom ga je našao kako plače pokraj kipa Blažene Djevice Marije. Pitao ga je o čemu se radi, a čovjek mu je objasnio da mu je umrla majka. Njegova obitelj rekla mu je da ne smije doći na njezin sprovod jer su mislili da će njegova nazočnost izazvati skandal kod članova njihove baptističke zajednice. Nerado je pristao na to i tako propustio pogreb vlastite majke. Za vrijeme pogreba, čovjek je došao u tu katoličku crkvu kako bi, promatrajući Blaženu Djevicu Mariju, mogao biti sa svojom majkom. Zatim je svećeniku ispričao kako je cijeloga svojega života bio predmetom ruganja i podsmijeha, i da je rijetko nailazio na ljubaznost. S vremenom je otkrio da je jedino mjesto kamo je mogao otići, a gdje je znao da će netko biti ljubazan prema njemu, bila katolička crkva. Čak i ako netko tamo ne bi bio ljubazan prema njemu, ljubaznost bi pronašao u licima svetaca.

Prošlo je nekoliko godina, a svećenik je primijetio da taj čovjek više ne dolazi tako često, a kad bi i došao, izgledao je kao sjena svoje nekadašnje pojave. Svećenik se raspitao i doznao je da je taj čovjek teško bolestan. Prije nego što je čovjek umro, svećenik ga je posjetio u njegovu stanu. Čovjek je bio u krajnjem očaju. Bio je siguran da će umrijeti sam i da ga nijedna crkva neće htjeti pokopati. No, zahvaljujući svećenikovoj intervenciji, i po milosti Božjoj, čovjek je prihvatio biti član Katoličke Crkve, a nakon smrti taj je svećenik održao sprovodnu misu za njega. Na toj misi bilo je malo ljudi, ali oni koji su došli na tu misu, sjećali su se čovjeka zahvaljujući njegovoj teatralnoj pojavi. Poslije sprovoda svi su ostali kako bi zapalili svijeće i pomolili se za pokoj duše toga čovjeka.

Mislim da papa Franjo upravo na to misli kad govori kako čezne za 'Crkvom milosrđa'. Nitko nije trebao učiniti ništa više kako bi toga čovjeka uvjerio u njegovu bijedu. Trebalo mu je da ga netko uvjeri da je doista važan i da ga se može voljeti. Nikakav moralni nauk nije kompromitiran time što se tome čovjeku pomoglo da spozna milosrđe. To ga je spasilo.

 

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Istinito, lijepo i dobro