Koliko toga stane u pola stoljeća?

Božidar Petani: suprug, otac, brat, sin, djed, ujak; svjetski prvak u ronjenju na dah. Ostavljao je bez daha svakoga koga bi tek sreo, a kamoli s njim i razgovarao, popio kavu ili izmolio krunicu. Napustio je zemaljski život i preselio se u Očevu kuću.

Njegova jaka arbanaška osobnost koju je naslijedio od svoga oca Nade i široka dalmatinska duša majke Dragice učinili su ga, na prvi pogled, nepobjedivim, neuništivim. Takav je život živio: uvijek do vrhunaca, uvijek najbolje. Neki bi čak rekli i 'ekstremno'. Ni u čemu se nije štedio, uvijek se i u svemu davao do kraja.

Prije nego što je susreo živog Isusa, svoje je sportske uspjehe nizao i trofeje skupljao, kao i većina sportaša, među ostalim, tražeći pomalo i slavu ovoga svijeta. Bio je ponos svoje obitelji, svoga Zadra, Dalmacije i cijele domovine. Uvijek predan, marljiv, uporan, pošten i dosljedan, osjećao je da nešto (ili netko) nedostaje. Upravo o tom području Božidarova života želimo pisati ovdje, jer svi su ostali mediji prenijeli samo jednu stranu priče.

Božidarovo obraćenje dogodilo se u Međugorju, mjestu gdje su njegova supruga Sonja i on kasnije provodili mnogo vremena, i to 22. listopada, na spomendan sv. Ivana Pavla II., što je na poseban način simbolično, s obzirom na to da se za nebo rodio upravo tijekom devetnice pred blagdan Božjeg milosrđa, u petak 5. travnja. Kao obitelj, iznimno su častili relikvije pape Ivana Pavla II. i sv. Faustine Kowalske. Značajan je i dan kada je preminuo – prvi petak u mjesecu uoči Nedjelje Božjeg milosrđa koju je ovaj veliki papa i svetac ustanovio. Prvi petci predstavljali su pobožnost do koje su Božidar i Sonja jako držali.

Taj živi susret s Trojedinim Bogom i nebeskom Majkom ponio je i u rodni Zadar, gdje je svjedočio svoju vjeru kad god je to stigao: na poslu, na druženjima, u zajednicama, u župi, u obitelji i među prijateljima. Od tada je i svoje uspjehe prije svega posvetio Isusu. Kad bi mu ljudi čestitali na nekoj medalji ili rezultatu, njegov glavni odgovor bio je: ''Bogu dragom hvala'' – svjestan da je svjetska slava prolazna, a nebeska vječna. Sve Božidarovo bilo je i Njegovo. 

Život u župi Gospe Loretske živio je punim kršćanskim plućima služeći svima; pjevajući u župnom zboru, volontirajući na razne načine, pomažući, ali najviše molitvom i postom. 

Mnogi su se ovih dana opraštali od Božidara, od medija, ronilačkih klubova te prijatelja i bliskih mu ljudi na društvenim mrežama. 

''Uvijek je veliki gubitak kad premine mlad čovjek koji je još puno toga mogao dati za svoju obitelj, za sportsku zajednicu, za svoj grad i Hrvatsku. Međutim, vrlo je malo ljudi poput Božidara Petanija. Na žalost, danas su Arbanasi izgubili velikog čovjeka, praktičnog vjernika, športaša i prije svega obiteljskog čovjeka. Bio je mlad, a čovjek starog kova, u njemu su bile utjelovljenje sve tradicionalne, domoljubne i kršćanske vrijednosti. Nikad nije izgubio vjeru u Boga i slavio je svetu Misu do samoga kraja ovozemaljskoga života. Arbanasi su ponosni na svoje ljude poput Božidara Petanija'', napisao je Danijel Kotlar na svom Facebook profilu. 

''Živeći sakramentalno i svjedočeći Božju ljubav, postajemo živi svjedoci Božje prisutnosti i Njegovi produženi udovi. Najprije u svojoj obitelji – imam ženu i tri sina – a zatim i tamo gdje živimo i djelujemo'', istaknuo je u razgovoru za portal Laudato.hr u lipnju 2013. godine.

Brak Bože i Sonje, kao i njihova djeca i odgoj te općenito međuljudski odnosi odisali su u svemu Božjom blizinom i prisutnošću. Svjedočeći vjeru, pokušavali su svakome koga bi sretali prenijeti iskustvo Boga živoga. I dok se od njega opraštamo, radost ispunja naše srce, jer bez sumnje znamo da se 'od tamo gore' smije i veli nam: ''Ja sam doma, sada je red na vama – molim za vas!'' 

Mnogi pišu i ovih dana govore: ''Mlad je umro'' i ''Prekratko je živio''. No, malo je vjerojatno i moguće da će čovjek koji je živio njegovim intenzitetom i potpunim predanjem u svemu što radi dočekati neku duboku starost. Osim toga, godine zemaljskoga života samo su brojka. Kolike je živote Božidar obogatio svojim osmijehom, 'zaraznim' entuzijazmom i izazovnim razgovorima i temama; s njim je moglo biti sve samo ne dosadno. Koliki dožive i dvostruko više godina od njega, a nikad zapravo ne žive jer se uvijek štede i paze, a pri tom ostaju prazni.

Dana 5. siječnja 2023., kada je već znao za tešku dijagnozu glioblastoma, Božidar je napisao: ''On zna najbolje. Jer Božje milosrđe je ono što On jest. On je nepromjenjiv. On je to... On je ljubav. On me voli. I zato znam da će učiniti što je najbolje za mene. Mi se ustvari bojimo patnje, da ćemo izgubiti ono što imamo, neke životne gušte, i strah nas je patnje – zato se Bogu ne predajemo do kraja. Nemamo dovoljno vjere, inače bismo se bili puno lakše predali Njemu.'' U ožujku iste godine napisao je: „Ne boj se, ničeg se ne boj... Je li Gospodin rekao da oko nije vidjelo i uho nije čulo takve ljepote koje nas čekaju u raju? E, pa onda? Čemu strah? Ja se tomu radujem!''
''Bogu dragom hvala!'' bila je poruka Božina života svima nama. U svemu se i do kraja predati Gospodinu i Njegovoj svetoj volji. 

Obitelji Petani izražavamo iskrenu sućut i molimo za snagu vjere u ovim zahtjevnim trenutcima, a svi zajedno dobili smo velikog zagovornika na nebesima.