Krvava bitka kod Nikopolja – 1396.

Krvava Bitka kod Nikopolja, u kojoj su kršćanski vitezovi pokušali slomiti napadačku oštricu Osmanlija, odigrala se 25. rujna 1396. godine, piše povijest.hr.

To im nije uspjelo, pa se bitka pretvorila u strahoviti pokolj kršćanskih snaga. Živu glavu uspio je iznijeti samo mali dio kršćana, a većina je ili poginula na bojnom polju ili je kasnije smaknuta u zarobljeništvu.

Cijeli pothvat zapravo je bio jedan od posljednjih križarskih pohoda protiv muslimana u europskoj povijesti, tako da ga neki povjesničari nazivaju i posljednjim križarskim ratom. Osmanlije su u to vrijeme bili u silovitom usponu pod vodstvom sultana Bajazida I., koji je imao nadimak Munjeviti. Sultan je naumio osvojiti Carigrad, najveći grad u Europi u to doba. Pokrenuo je opsadu grada, a bizantski car Manuel II. Paleolog pozvao je u pomoć kršćane sa zapada Europe. Katolici su spremno odgovorili na carev poziv, te je papa Bonifacije IX. pozvao na križarski rat protiv Osmanlija. 

Organizirala se velika križarska vojska u koju su se uključili vitezovi iz raznih krajeva Europe – Ugarske, Francuske, Njemačke, Poljske i Hrvatske. Vojsku je u rat poveo hrvatsko-ugarski kralj Žigmund Luksemburški. Hrvatske snage predvodio je bivši ban Stjepan II. Lacković, a dozapovjednici su mu bili Herman Celjski i Nikola Gorjanski. Križarska vojska uputila se u smjeru Carigrada, zauzimajući neprijateljske utvrde na putu. Sultan Bajazid odmah je reagirao te povukao vojsku koja je opsjedala Carigrad i krenuo na kršćane.

Bitka se dogodila kod grada Nikopolja na Dunavu (danas Nikopol u Bugarskoj). Osmanska vojska brojila je oko 100 000 ljudi, dok je križarska vojska imala 60 000 ljudi, većinom konjanika. U bitki koja je trajala cijeli dan pobijedila je Osmanlijska vojska krivnjom francuskih vitezova, koji su se prenaglili i kao prvi, usprkos opomene kralja, navalili na neprijatelja.

Naime, francuski konjanici probili su prvi bojni red Osmanlija, ali su tada naišli na jezgru osmanske vojske okupljene oko samog sultana. Vještim manevrom Bajazid je zaokružio Francuze te ih potpuno uništio, prije nego što je im je ostala kršćanska vojska mogla stići u pomoć. Osmanlije su tada krenule u silovit napad u kojem je križarska vojska temeljito poražena. Pobijeno je oko 12 000 vojnika, a velik dio je zarobljen. Kralj Žigmund Luksemburški jedva se izvukao živ, i to uz pomoć grofa Hermana Celjskog. Pri bijegu iz Nikopolja boravili su u Dubrovniku, o čemu je ostalo pisanih dokumenata.

Nakon ove pobjede Osmansko Carstvo napreduje prema srednjoj Europi. Bajazid provaljuje u istočnu Hrvatsku, a s konjaničkim prethodnicama prodire kroz Slavoniju sve do Ptuja.