Slavimo svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove
Na poseban način promatramo najveći dar koji nam je Isus Krist ostavio - samoga sebe.
Povijest ustanovljenja jedne od najvažnijih svetkovina u liturgijskoj godini, seže u 12. stoljeće. Augustinska redovnica Julijana, koja je živjela u samostanu u blizini Liegea u današnjoj Belgiji, isticala se kreposnim životom i posebnom pobožnošću prema Majci Božjoj, Kristovoj muci i Presvetom Sakramentu. Sa šesnaest godina počela je imati viđenja, među kojima je posebno bilo ono punog mjeseca s tamnom mrljom. Iako isprva nije razumjela njegovo značenje, prema predaji je ubrzo čula glas koji joj je objasnio da Crkvi nedostaje poseban blagdan posvećen Presvetom Oltarskom Sakramentu, prenosi Hrvatska katolička mreža.
Kao razlozi za uvođenje takve svetkovine navedeni su učvršćivanje vjere u Presveti Sakrament, poticanje vjernika na klanjanje te pružanje zadovoljštine za uvrede nanesene euharistiji. Julijana je dugo šutjela o svojim viđenjima, no naposljetku ih je povjerila biskupu te nekolicini crkvenih dostojanstvenika, među kojima je bio i budući papa Urban IV.
Nakon što je blagdan najprije uveden na području mjesne biskupije, papa Urban IV. bulom Transiturus iz 1264. godine odredio je da se Tijelovo slavi u cijeloj Crkvi, i to u četvrtak nakon svetkovine Presvetoga Trojstva. Uz blagdan je vezao i oproste te dao sastaviti liturgijske tekstove, koje je prema njegovu nalogu pripremio sveti Toma Akvinski. Kasnije je svetkovini pridružena i procesija u kojoj se Presveti Sakrament javno nosi i časti u pokaznici.
U teološkom smislu, Tijelovo je prilika za javno svjedočenje vjere u Isusa Krista i Njegovu stvarnu prisutnost u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Ova svetkovina slavi jednu od središnjih tajni kršćanske vjere – utjelovljenje, odnosno Božji dolazak među ljude u ljudskom tijelu. Time se naglašava da Bog nije udaljen od čovjeka, nego mu je postao blizak po svome Sinu. Nakon svoga uskrsnuća i uzašašća ne ostavlja nas samima, nego ostaje trajno prisutan među nama u prilikama kruha i vina.
Isus Krist nas poziva da, po njegovom daru, i mi naučimo darivati sebe drugima. Slaveći Tijelovo, pozvani smo, ne samo diviti se Kristovoj ljubavi, nego dopustiti da ona mijenja naša srca jer najveća snaga kršćanskog života upravo je u nesebičnom darivanju sebe za drugoga.
