Sveti Martin de Porres

Martin de Porres, sin španjolskog plemića i crnkinje iz Paname afričkog podrijetla, nije imao lako djetinjstvo. Iako je rođen 9. prosinca 1579. u Limi, zbog svoje tamnije boje kože nije bio prihvaćen ni od vlastitog oca, koji ga nije želio priznati. U matičnoj knjizi krštenih naveden je kao “sin nepoznatog oca”, što pokazuje koliko su tadašnje društvene predrasude bile duboke. U ono doba svijest o jednakosti i ljudskim pravima još nije postojala kao danas.

Djetinjstvo je proveo u siromaštvu s majkom i mlađom sestrom, koja se rodila dvije godine nakon njega. Nakratko ga je otac uzeo k sebi u Ekvador, gdje je Martin doživio nešto vedrije dane, ali je ubrzo ponovno bio prepušten sam sebi. Otac mu je pomagao samo financijski, kako bi mogao završiti osnovno školovanje, no prava očinska briga izostala je. Unatoč svemu, Martin je pokazivao izniman interes za medicinu te je uz pomoć susjeda stekao početna znanja o liječenju i biljkama. U petnaestoj godini zakucao je na vrata dominikanskog samostana Svete Krunice u Limi. Redovnici su ga primili kao trećoredca i povjerili mu skromne, svakodnevne zadatke – čišćenje, održavanje kuće i druge fizičke poslove. Martin je sve to obavljao s velikom poniznošću i radošću, nikada se ne žaleći. Njegovi su poglavari ubrzo prepoznali njegovu iznimnu pobožnost i krjepost, pa su ga 2. lipnja 1603. primili kao punopravnog redovnika. Kao brat pomoćnik nastavio je jednostavan život, ali je u isto vrijeme duhovno rastao i obogaćivao se mnogim milostima. Bio je obdaren posebnim darovima – proricanjem, liječenjem bolesnih, pa čak i bilokacijom, jer su ga vjernici svjedočili na različitim mjestima u isto vrijeme. Iako nikada nije napustio Limu, po Božjem čudu navodno je bio viđen u Africi, Kini i Japanu, gdje je hrabrio misionare. S vremenom je stekao veliki ugled. Dolazili su mu biskupi, teolozi i državnici po savjet, a čak ga je i potkralj Španjolske posjetio u njegovoj skromnoj ćeliji. Za vrijeme epidemije kuge Martin je neumorno služio bolesnima, mnoge je i ozdravio, zbog čega ga je narod prozvao “Martin od ljubavi”. Bio je blizak s dvoje svetaca svoga vremena – svetom Ružom Limskom i svetim Ivanom Maciasom. Njegov je utjecaj bio toliko velik da je potaknuo osnivanje sirotišta u Limi. On, koji je zbog svog podrijetla bio omalovažavan kao “pas mulat”, postao je uzor svetosti i ljubavi. Kad je preminuo 3. studenoga 1639., njegov je pogreb bio istinski trijumf vjere i ljubavi naroda. Prije nego što je službeno proglašen blaženim (1837.) i svetim (1962.), već su ga ljudi častili kao svetca. Danas je jedan od najomiljenijih svetaca Latinske Amerike. Papa Ivan XXIII. prilikom kanonizacije 6. svibnja 1962. rekao je da Martin svojim životom pokazuje kako svetost nije rezervirana za velike čine, nego se dostiže ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Bio je posebno privržen raspetome Kristu i Euharistiji, provodeći sate u molitvi i klanjanju. Martin je bio pun suosjećanja – opraštao je nepravde, opravdavao tuđe pogrješke i pomagao siromašnima, bolesnima i onima na društvenim marginama. U svakome je vidio Božje dijete i volio druge više nego samoga sebe. Zbog svoje nesebične dobrote narod ga je, s pravom, zvao “Martin od ljubavi”. Papa Pavao VI. 1966. godine proglasio ga je nebeskim zaštitnikom brijača, frizera i izrađivača perika, jer je Martin i sam bio vješt brijač. Papa je tom prilikom poručio obrtnicima da slijede Martinov primjer – da, dok uljepšavaju tijelo, ne zaborave njegovati i ljepotu duše.

Crkva danas, spominjući se svetog Martina, poziva vjernike da slave Gospodina koji je poniznog slugu uzvisio velikim darovima. Na njemu su se, doista, ispunile riječi iz Marijina hvalospjeva: “Uzvisi neznatne” (Lk 1,52).