Jedna braniteljska priča

Z. M., zvani Grof, rođen je 1962. godine te je tako u vrijeme izbijanja rata imao 29 godina. Bio je već oženjen i otac dvoje djece predškolske dobi. Kako je k tome bio podstanar, a otac mu već slabijeg zdravlja, kao i suprugin, dok je punica imala skromna primanja, možda je trebao biti kod kuće, kaže. No osjećao je da mora poći u obranu zemlje i nije mu žao. Smatra da je i trebao ići jer imao je dosta vještina koje je kasnije i primjenjivao. Bio je naime voditelj novozagrebačkih izviđača i trener džuda, a u vrijeme služenja JNA vodnik.

Stoga se javio kao dragovoljac, jer vidio je da se situacija zahuktava. Nije odmah pozvan. Nagađa je li to možda zbog majke Mađarice ili Subotice kao mjesta rođenja, što su mu kasnije spočitavali. Mobiliziran je nešto kasnije i s obzirom na prebivalište u Novom Zagrebu dodijeljen 102. brigadi. Obuka je bila na Borongaju, u Vrapču gađanje, u Samoboru polaganje zakletve. Kao zanimljivost navodi da je to prva pričuvna brigada koja je polagala zakletvu HV-a.

Brigadu su spremali za odlazak na Kupu u sklopu operacije „Vihor“. Tamo je, u mjestu Gušće, prvi put došlo na naplatu izviđačko iskustvo što ga je bio stekao. Operacija je, već se tada vidjelo, bila ispodprosječno organizirana. Primjerice, prijatelji koje poznaje iz izviđačkih krugova poslani su kao radio veza u akciju bez rezervnih baterija. On je iz gađanja imao dobre ocjene te je trebao biti snajperist, a dobio je puškomitraljez. Osim takvih primjera, unatoč osnovnoj obuci i upoznavanju ljudi i kontakta, malo toga se konkretno znalo, tj. što oni tu točno rade. Mnogo se ljudi, od straha i muke, odavalo alkoholu. U nedostatku službenih informacija, jednom je prilikom pokucao na obližnju kuću i uz kavu koju je kupio u mjesnoj trgovini upoznao se s ljudima. Uzeo je komad papira i svoj kompas, orijentirao se na sjever i ljudi su mu objasnili stvari glede starog ušća Save, Lonjskog polja i Siska, gdje je neprijatelj, itd. Ipak su oni bili bliže crti obrane i znali bolje od njega koji je došao iz Zagreba, navodi.

Tijekom temeljne obuke spotaknuo se o smrznuti krtičnjak i spasio se od pada napravivši kolut naprijed s puškomitraljezom. Na čuđenje kolega objasnio im je da je džudist pa su ga molili da i njih malo poduči određenim stvarima. Nakon toga im je pokazivao gdje su, da se znaju orijentirati. Uto su došla tri vodnika i pitala ih zašto ne vježbaju, na što im je odgovoreno da M. pokazuje gdje se nalaze. Ovi pak odvrate protupitanjem zašto bi to bilo važno. M. nato smota papir i stavi ga u džep pa ih pita: „Dobro, da Srbi nas sad napadnu, kam' bi vi nas otpeljali?“ „Kako se ti to razgovaraš?“, vele oni. Ipak je on vojnik, a oni imaju čin. Ostali iz desetine nastave i ponove pitanje: „Pa dobro, kam' bi vi nas otpeljali?“ Svaki od trojice pokazao je na svoju stranu. Onda je on pred njima opet otvorio kartu i pokazao im kako bi ih jedan odveo Srbima, drugi u močvaru, itd. Zatim su ga pitali kamo bi on, a nakon što im je pokazao, objasnio je kako bi se preko Lonjskog polja i Kutine dalje dalo izvući. Poanta je, kaže, da je u početku rata, kako se njemu čini, mnogo toga išlo preko veza i protekcija umjesto po sposobnosti.

Nadalje, bilo je ljudi koji se nisu znali snaći ili pripremiti s obzirom na temeljne životne uvjete, jer je čak i temeljna obuka bila slaba. Bilo je okupljanja i postrojavanja, ali nikog da kaže kamo se i kako ide, što pripremiti. Njemu je pomoglo što je tad već 20 godina bio u izviđaštvu. Kasnije je tijekom rata u mnogo vidova logistika napredovala, pa se tako situacija popravila i glede prehrane te je vojnicima stizala čak i kuhana hrana. 

Kao iznimno važnu tijekom vremena na bojišnici navodi uzajamnost u pomaganju suborcima, jer svima je bilo u interesu sretno se vratiti kući. „Drugi su bili na puno gorim mjestima“, ističe M. i nastavlja: „Ja sam samo mali čovjek koji je imao svoje brige, ali sam smatrao da je moje vrijeme da ja to radim jer sam onda imao 29; kad je bilo gotovo, 34".

Vratio se s Kupe i neko vrijeme radio, nakon čega je opet mobiliziran 1993. godine u 202., topničko-raketnu brigadu, čija je djelatnost bila protuzračna obrana. Prošao je dodatnu obuku u Kerestincu i s dobrim rezultatima na testovima iz gađanja postao članom jedne od aktivnijih divizija, koja je postavljena i u obranu Zagreba. Kako mu je u jedinici za protuzračnu obranu Zagreba položaj bio bliže kući, bilo je lakše po pitanju održavanja kontakta s obitelji i eventualnog bavljenja obiteljskim problemima. U toj diviziji triput je mobiliziran i odatle ima 20 mjeseci ratnog staža. Kao pripadnik 202. bio je u operacijama „Bljesak“, „Oluja“ i „Una“.

Raspoređivan je i u druge brigade u situacijama kad one nisu raspolagale dovoljnim ljudstvom za protuzračnu obranu pa je tako u Ogulinu i Oštarijama bio s 1. brigadom. Kasnije je bio s 2. i 8., s kojima je proveo najviše vremena. Bio je u Kutini, Pločama, Generalskom stolu, Hrvatskoj Kostajnici. Tereni su uglavnom trajali po tri tjedna, a radilo se tako da je vojnik bio dva dana aktivan, jedan slobodan. Kad bi vojnici tad dolazili kući, znali bi reći ženama da se osjećaju kao ispuhani balon, jer emocija i adrenalina na koje su na borbenom položaju navikli nije bilo, što je onda mnogima stvaralo poteškoće i probleme.

Osobito mu je zadovoljstvo bilo sudjelovati - kao pripadnik Saveza izviđača Hrvatske - u mimohodu povodom 20. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja, i to mu je, kaže, nadoknadilo sve poteškoće s kojima se susreo. Čast mu je što je sudjelovao u obrani svoje zemlje.

*Cilj rubrike "Na braniku povijesti" je očuvanje i širenje povijesne istine o Domovinskom ratu, budući da je on temelj suvremene hrvatske države i slobode koju baštinimo. Želimo da se naš narod (kako je to redovito slučaj u Europi i svijetu) ponosi svojom poviješću, herojima, braniteljima i svima koji su svoje živote utkali u stvaranje moderne i suverene Republike Hrvatske. Projekt se financira sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.