Uloga kardinala Kuharića u stvaranju hrvatske države
Zalog njegove ostavštine nije isključivo u djelima koja su Hrvatskoj pomogla doći do geografsko-političke slobode. Njegov zalog je puno veći...
Kada je te 1991. godine Hrvatska napokon postala neovisna i slobodna država, prvo ime Crkve u Hrvata bio je kardinal Franjo Kuharić. Upamćen kao veliki mirotvorac, ali i kao onaj koji se zalagao za slobodu i jednakost - kako za svakog čovjeka, tako i za narod Hrvatske u cjelini. Njegova uloga tim je veća kada se stavi u kontekst uistinu teškog razdoblja u kojem je Lijepa Naša prolazila kroz Domovinski rat te "porodiljne" muke na putu svog osamostaljenja.
Kakav je bio odnos kardinala Kuharića prema ključnim političkim zbivanjima začetkom '80-ih te početkom '90-ih u jeku ratnih zbivanja i velikosrpske agresije, najbolje se da iščitati iz njegovih oštrih i konkretnih poruka međunarodnoj javnosti i svjetskim velesilama. Iako je uvijek pozivao na mir, pravdu, praštanje, ljubav i dijalog, Kuharić je snažno stajao uz tek stečenu hrvatsku neovisnost.
Govoreći o odnosu Crkve i države, jasno je isticao da Crkva u tom odnosu uvijek gaji svoju autonomiju te da se njeno temeljno poslanje ne razlikuje ovisno o sustavu u kojem aktivno djeluje. Iako, isticao je prednost demokratskih sustava u odnosu na totalitarne.
Naglašavao je činjenicu kako domovinski rat nije ekvivalent vjerskom ratu, nego da je riječ o agresiji generala Jugoslavenske narodne armije i članova srpske nacionalističke politike s ciljem ostvarivanja imperijalističkih ciljeva u stvaranju Velike Srbije. One koji su činili zločine nije dao nazvati "vjernicima" katoličke ili pravoslavne Crkve, nego ih je nazivao "bezbošcima koji su vođeni mržnjom i nasiljem". [1]
Kardinal je u svojim propovijedima neumorno, skoro svakog dana, od ljeta 1991. do ljeta 1995. godine, molio za mir, prekid nasilja, prognanike, ranjenike, poginule, iseljene...
Iznova je pozivao na praštanje i strpljivo naglašavao opasnost osvete i mržnje. "Naše rodoljublje ne smije biti ni rasističko, ni imperijalističko, ni šovinističko. Naše je rodoljublje kršćansko. (...) [Jer] ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre!“ [2]
Osobito je izražena i njegova međunarodna uloga. Glasno je komunicirao stanje u Hrvatskoj šaljući tako apele cijelom svijetu. Primjerice, dok je u studenom 1991. godine posjetio SAD, otvoreno je na zasjedanju američkih biskupa u Washingtonu govorio o krvavim uginućima hrvatskog naroda, pritom spominjući i razaranja stotine crkava, samostana i župnih kuća.
Biskupima u SAD-u isticao je potrebu za međunarodnim priznanjem kako Hrvatske, tako i Slovenije, čime bi se na jedan način osigurala sigurnost granica tih država. Kardinal je vjerovao da bi međunarodna priznanja pomogla u zaustavljanju rata. Stoga je tražio potporu američkih biskupa, koji su na njegov vapaj reagirali pozitivno te proaktivno – pozivajući vlastitu Vladu i državni vrh "da udvostruče napore i pronađu putove koji su im pristupačni, uključujući dobre usluge Europske zajednice, Konferencije o sigurnosti i suradnji u Europi i Ujedinjene narode – da se zaustavi nasilje i da se potraži političko rješenje te krize“. [3]
Kuharić se nije obratio samo američkim biskupima, nego je - ni manje ni više - napisao i otvoreno pismo tadašnjem američkom predsjedniku, Georgeu Bushu. U pismu je otvoreno isticao krvave ratne posljedice velikosrpske agresije u Hrvatskoj, pritom posebno naglasivši Vukovar i Dubrovnik.
Pastir Crkve u Hrvata svoje brige izrazio je i ministrima vanjskih poslova Europske zajednice, podsjećajući ih da je "nametnuti osvajački rat protiv slobode i demokracije duboka rana cijeloj Europi... a priznanje Hrvatske i Slovenije, kao i drugih republika koje to žele, priznanje je demokraciji i pravednosti." [4]
Kardinal je bio duboko svjestan razornosti rata...sve to doživljavao je jako duboko, često ističući kako je rat najveće zlo čovječanstva, opisujući to kao "pakao na zemlji". Apropos toga, često je pozivao na molitvu za mir i prestanak sukoba, pritom ističući praštanje i ljubav kao temeljne mostove u izgradnji bolje budućnosti.
Iako je kardinal oštro kritizirao velikosrpsku agresiju i razne zločine učinjene s te strane, nije se libio osuditi ni hrvatske vojnike onda kada su činili zlo. Tako je u jednoj propovijedi u listopadu 1993. rekao: "Nažalost, koliko god smo puta u ovom ratu stalno pozivali da sačuvamo dostojanstvo svoje obrane i da ne padnemo u napast mržnje i osvete, što bi nas odvelo u zločin, nažalost, moramo biti žalosni da se ipak zločini događaju, tobože u ime hrvatskog naroda, tobože u obrani hrvatskog naroda. (...) Mi osuđujemo svaki zločin tko ga je god učinio. Zločin je zločin. Nikome ne dopuštamo da prava, slobodu, interese hrvatskog naroda brani zločinom, jer to je napad na naše biće, na našu povijest i čast, na našu budućnost (...)“ [5]
Mnogo je toga kardinal Kuharić učinio za slobodu i neovisnost naše domovine. Vidljivo je to i u ovom tekstu...samo smo malo 'zagrebali' u povijest i pronašli smo toliko toga dobroga.
Međutim, zalog njegove ostavštine nije isključivo u djelima koja su Hrvatskoj pomogla doći do geografsko-političke slobode. Njegov zalog je puno veći, širi, sveobuhvatniji. Njegov zalog je u slobodi koja nadilazi granice država. U slobodi koja nadilazi političke sustave i vladare. U slobodi koja nije ograničena na ono vidljivo i materijalno. U slobodi koja nije usmjerena na sebe, svoj ego i svoja očekivanja.
Možda će pojedinci reći da su fraze o oprostu i ljubavi često otrcane te da ih se koristi više kao izraz neiskrene patetike i lažne utjehe, ali vjerujem da bi se to – da je tome tako u primjeru kardinala Kuharića – itekako primijetilo.
Jer prava sloboda upravo leži u opraštanju. Kardinal je to znao i to se na njegovom nasmiješenom licu i odražavalo. Živeći tako, ostavio nam je dobre temelje za izgradnju hrvatske slobode. One prave i potpune. Hvala mu!
* Cilj rubrike "Na braniku povijesti" je očuvanje i širenje povijesne istine o Domovinskom ratu, budući da je on temelj suvremene hrvatske države i slobode koju baštinimo. Želimo da se naš narod (kako je to redovito slučaj u Europi i svijetu) ponosi svojom poviješću, herojima, braniteljima i svima koji su svoje živote utkali u stvaranje moderne i suverene Republike Hrvatske. Projekt se financira sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Izvori:
Barunčić Pletikosić, J. (2014). Katolička crkva u Hrvatskoj i Domovinski rat 1991. – 1995.: stavovi, djelovanje i stradanja (Disertacija). Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, Fakultet hrvatskih studija. Preuzeto s https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:111:699191
[1] Blažević u Barunčić Pletikosić (2014.), str. 105.
[2] Kuharić u Barunčić Pletikosić (2014.), str. 106.
[3] Blažević u Barunčić Pletikosić (2014.), str. 108.
[4] Blažević u Barunčić Pletikosić (2014.), str. 109.
