Nasilje u obitelji
Najčešće je nasilje usmjereno prema slabijim osobama, ali to nije pravilo jer neki se nasilnici ne boje sukoba.
Pod izrazom 'nasilje' podrazumijevamo uporabu sredstava tjelesne prisile radi nanošenja štete i prisiljavanja na određeno ponašanje drugih osoba. U širem smislu, nasilje obuhvaća i upotrebu sredstva psihičke prisile radi nanošenja štete, povrjeđivanja ili zastrašivanja osobe (usp. NASILJE). O ovoj opasnoj, ali vrlo čestoj pojavi u društvu razgovarali smo s profesorom psihologije i voditeljem Službe kriminalističke policije PU-a Slavonski Brod, Draženom Puljkom.
Profesor Puljak s nasiljem se gotovo svakodnevno susreće već punih 27 godina kroz svoj kriminalistički rad. Istaknuo je kako nasilje postoji otkako postoji i čovjek, ono je uvijek prisutno. Postoje razne definicije nasilja i teorije o tome kako ono nastaje, no jedno je sigurno – trebamo težiti stvaranju društva bez nasilja, jer ono nikad nije i ne može biti rješenje.
– Mislim da je nasilje složena pojava i svaka teorija može objasniti samo jedan njegov dio. Najčešće je nasilje usmjereno prema slabijim osobama, ali to nije pravilo jer neki se nasilnici ne boje konflikta. Kad govorimo o obiteljskom nasilju, osoba koja je nasilna prema obitelji najčešće nije nasilna prema van. Naizgled, može nam se činiti kako je s obitelji sve u najboljem redu. Ako govorimo o prekršajnim prijavima, danas na godišnjoj razini u RH imamo oko 7000 prijava nasilja. Što se nasilje više prijavljuje, šalje se određena poruka kako ono nije dopušteno – istaknuo je profesor Puljak.
Ako usporedimo današnju statistiku s onom od prije šest godina, vidimo drastičan pad nasilja u obitelji – prije je brojio 12 000 prijava – što je pad za 5000 prijava. Zasigurno, broj prijava ovisan je o broju stanovnika, a u Hrvatskoj je vidljiva depopulacija koja tomu pridonosi. Važna je i svijest o pretrpljenom nasilju – ako smo svjesni da trpimo nasilje, onda ćemo ga i prepoznati i prijaviti. Profesor Puljak ističe kako zbog toga treba biti oprezan kad se govori o statistikama.
– Počinitelja nasilja u obitelji policija može udaljiti od kuće do osam dana, a sud može povećati to razdoblje. Ako postoji opravdana sumnja za ponavljanje kaznenoga djela, nasilnik se može smjestiti u pritvor, a kasnije i u zatvor. Ovisno o težini kaznenog djela, nasilnik može završiti tri ili pet godina u zatvoru, a zabranu pristupa može dobiti do dvije godine – objašnjava Puljak uz napomenu kako mjere nisu idealne.
Sukladno već spomenutoj tezi kako je nasilje usmjereno prema slabijim osobama, najčešći nasilnici u obitelji jesu muškarci. U našem društvu očekuje se kako je muškarac glava kuće, kako se treba brinuti za svoju obitelj i zarađivati za nju. Ako u tome ne uspije, javlja se osjećaj praznine i neispunjenosti, što dovodi do frustracije te na koncu može dovesti do nasilnog ponašanja. Nasilje u obitelji – između muža i žene – negativno utječe na djecu koja su u tom slučaju neposredne žrtve nasilja. Gledajući naselje, djeca psihički trpe.
– Nasilnik najčešće ne napada sve ukućane, nego jednu osobu, ali na ostale članove obitelji, napose djecu, nasilje itekako utječe. Govorimo o transgeneracijskom nasilju. Djeca gledaju nasilje svojih roditelja i to im postane prihvatljiv oblik ponašanja. Takva djeca u povećanom postotku postaju nasilnici – objasnio je profesor Puljak.
Uzevši sve gore navedeno u obzir, možemo zaključiti kako je nasilje složeni fenomen kojemu ne možemo jednostrano pristupiti. Potrebno je potražiti izvore nasilja, odnosno okidače koje su osobu potaknuli na nasilje. Najčešće u društvu govorimo o tjelesnom nasilju, čiji je najrigidniji oblik ubojstvo, ali ne smijemo zaboraviti i na druge oblike nasilja koji su, na žalost, svuda oko nas.
*Cilj otvaranja naše nove rubrike „Različiti. Svoji. Jednaki“ jest potaknuti kritičko mišljenje i osvijestiti sveopću populaciju o potrebama i pravima onih najslabijih i najranjivijih među nama, a to su prije svega samohrane majke s djecom i štićenice domova, a sve u svrhu ostvarivanja i provedbe najviših vrednota ustavnoga poretka. Želimo pokazati kako nasilju nije mjesto u civiliziranom društvu, te kako smo ravnopravni u različitosti, jer ona nije nešto loše, već različitost obogaćuje svijet u kojem živimo. Isto tako, žene su većinom manje plaćene nego muškarci i teže dolaze do viših pozicija, manje su zastupljena njihova postignuća u medijskom prostoru na što želimo također ukazati, kao i na predrasude prema muškarcima npr. kada su oni ti koji trpe nasilje u obitelji i dr. važne problematike. Stoga nam je želja da se i nevladine udruge još više zauzimaju za ravnopravnost spolova i provedbu Ustava Republike Hrvatske. Projekt je sufinancirala Agencija za elektroničke medije, iz Fonda za pluralizam.