Nasilje u školama

Škole ulaze u kategoriju odgojno-obrazovnih ustanova, što znači da, osim znanja, djecu i mlade odgajaju za skladan suživot. Podrazumijeva se da su takve ustanove mjesta nulte stope tolerancije na nasilje, ali ono se ipak događa, i to u raznim oblicima. Upravo smo o nasilju u školama razgovarali sa Stjepanom Prpićem, magistrom edukacije geografije i povijesti koji dolazi iz malog slavonskog sela imenom Velika. Stjepan je dosad radio kao učitelj u sedam različitih škola, uključujući osnovne škole, gimnaziju i strukovnu školu.

Vaš stručan pogled na stvarnost nasilja u školi. Koji oblik nasilja danas prevladava?

Nasilje u školi svakako je nešto o čemu treba stalno razgovarati i voditi računa da se ono svede na najmanju moguću mjeru. No, iz osobnog iskustva mogu reći da imam dojam da se možda i najgori oblik nasilja u školi, fizičko nasilje, količinski smanjilo u odnosu na neka prošla vremena. Iskreno se ne sjećam kada sam kao nastavnik svjedočio fizičkom obračunu u školi dok, kad sam bio učenik, takve stvari nisu bile rijetka pojava. Možda je stvar u tome što danas ima mnogo manje djece u školama, ali možda igra ulogu i to što su mladi danas općenito puno manje u ikakvom odnosu jedni s drugima, već odmore provode uglavnom gledajući u mobitele pa, eto, kao nekakva pozitivna nuspojava tog ne baš pozitivnog ponašanja ispada smanjenje učestalosti fizičkog nasilja.

Kako prevenirati nasilje i kako se boriti protiv njega?

Mislim da je za prevenciju nasilja u školi ključna uloga roditelja. Jako je teško školskim djelatnicima mijenjati u obitelji stečene negativne obrasce ponašanja. Ako dijete u školi sluša jednu priču o nasilju, a u obitelji svjedoči drugoj, naravno da će u većini slučajeva ova potonja prevagnuti. To ne znači da se mi u školama ne trebamo truditi oko toga, no i šira javnost treba biti svjesna da je korijen velike većine nasilničkih problema povezan s odgojem u obitelji, a ne sa školom ili s pojedinim učiteljem.

Tko je najugroženiji? Je li to možda ženska populacija? Kakva je situacija s djevojkama kada govorimo o nasilju?

Smatram da su danas najugroženija djeca koja dolaze iz siromašnijih obitelji jer, kao što sam već rekao, danas nasilje u školama nije više toliko fizičko koliko verbalno. Također, prisutna je i pasivna agresivnost, posebice kod ženske populacije (kod koje je fizička agresivnost jako rijetka pojava). Djeca kojoj roditelji ne mogu priuštiti markiranu odjeću i obuću, znaju zbog toga biti ismijavana i isključivana iz društva. Odgovornost za to uz, naravno, roditelje izrugivača, imaju i modne tvrtke čije reklamne kampanje nerijetko šalju poruku da je netko tko nosi markiranu odjeću i obuću bolja i uspješnija osoba od ostalih. U svjetlu toga, nekad gotovo nezamisliva ideja o uvođenju odora u škole možda se više i ne čini tako odbojnom.

Za kraj, što mi, kao društvo, možemo učiniti kako bismo utjecali na smanjenje nasilja?

Mislim da kao društvo možemo nasljedovati Isusov primjer ljubavi. Bez obzira na to smatra li netko Isusa Bogom, prorokom ili tek filozofom, Njegove riječi ostaju iste: „Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe“ i „Što želite da drugi vama čine, činite i vi njima“.
 

*Cilj otvaranja naše nove rubrike ''Različiti. Svoji. Jednaki'' jest potaknuti kritičko mišljenje i osvijestiti sveopću populaciju o potrebama i pravima onih najslabijih i najranjivijih među nama, a to su prije svega samohrane majke s djecom i štićenice domova, a sve u svrhu ostvarivanja i provedbe najviših vrednota ustavnoga poretka. Želimo pokazati kako nasilju nije mjesto u civiliziranom društvu, te kako smo ravnopravni u različitosti, jer ona nije nešto loše, već različitost obogaćuje svijet u kojem živimo. Isto tako, žene su većinom manje plaćene nego muškarci i teže dolaze do viših pozicija, manje su zastupljena njihova postignuća u medijskom prostoru na što želimo također ukazati, kao i na predrasude prema muškarcima npr. kada su oni ti koji trpe nasilje u obitelji i dr. važne problematike. Stoga nam je želja da se i nevladine udruge još više zauzimaju za ravnopravnost spolova i provedbu Ustava Republike Hrvatske. Projekt je sufinancirala Agencija za elektroničke medije, iz Fonda za pluralizam.