Operacije „Bljesak“ i „Oluja“
Njihov kontekst i posljedice
Rat u Hrvatskoj nije moguće razumjeti odvajamo li ga od rata u Bosni i Hercegovini, kao što je jasno svakome tko je na karti vidio smještaj dviju država. Tako je u par navrata tijekom Domovinskog rata problem predstavljalo odsijecanje i potencijalno odsijecanje teritorija. Operacija „Gusar“ je, primjerice, poduzeta s namjerom spajanja hrvatskog sjevera i juga, budući da ih je uspostava tzv. Republike Srpske Krajine razdvojila. Isto tako, opasnost je prijetila s obzirom na obranu Bihaća, čijim bi padom srpske snage dobile neprekinuti koridor od Knina do Banje Luke, pa dalje k Srbiji, a to bi pak Republici Hrvatskoj znatno otežalo obranu svog teritorija, kao i povratak onog njegova dijela koji je bio pod okupacijom. Od kraja studenog do kraja prosinca 1994. hrvatske snage u jugozapadnoj Bosni su sprovele operaciju „Zima-94“ kojom su osvojile dio Livanjskog polja, uslijed čega su srpske snage bile prisiljene popustiti obruč oko Bihaća.
U siječnju 1995. američki veleposlanik u RH, Peter Galbraith, iznosi Plan Z-4, koji pobunjenim Srbima nudi široku autonomiju na teritoriju RH pod srpskom kontrolom, međutim, ovi odbijaju takvu ideju. S tim u vezi, Vanceov plan, ispregovaran u studenom 1991., među ciljevima je imao prekid vatre između zaraćenih strana, povlačenje JNA iz Hrvatske i političko rješenje sukoba putem pregovora, kao i zaštitu etničkih zajednica, osobito srpske, u okviru čega su unutar tzv. „zaštićenih zona“ raspoređene mirovne snage UN-a, UNPROFOR. Kako taj njegov sprovoditelj prva tri cilja nije ispunio pune tri godine, Hrvatska je 12. siječnja 1995. najavila da mu 31. ožujka otkazuje gostoprimstvo. Kompromisom je došlo do misije UNCRO, Operacije UN-a za povratak povjerenja u Hrvatskoj, čiji je mandat trebao trajati šest mjeseci, a zadaća mu je bila učinkoviti nadzor na međunarodno priznatim granicama Republike Hrvatske.
Nakon što je koncem prosinca 1994., u skladu s Gospodarskim sporazumom, otvoren promet autocestom preko okupiranog dijela zapadne Slavonije, pobunjenici su to koristili za krijumčarenje robe na okupirano područje te su tako 24. travnja taj prometni pravac zatvorili za promet na 24 sata. Par dana kasnije na benzinskoj je postaji u Novoj Gradiški jedan Hrvat iz osvete za ubijenog brata ubio Srbina, nakon čega su pobunjeni Srbi ubili i oteli više hrvatskih građana koji su prometovali tom autocestom na području pod njihovom kontrolom, a naposljetku su je i zatvorili za promet. Stoga je Hrvatska 1. svibnja pokrenula operaciju „Bljesak“ i potpuno oslobodila zapadnu Slavoniju.
Paralelno s tim događajima u Hrvatskoj, u Bosni su u suradnji HV-a i HVO-a izvedene operacije „Skok-1“ i „Skok-2“ kojima je oslobođeno Livanjsko polje. Ulaskom HV-a u rat u Bosni ravnoteža je otišla u korist hrvatskih snaga, a Vojska Republike Srpske je nastojeći iznova ovladati situacijom ponovo usmjerila na Bihać. Stoga predsjednik Franjo Tuđman i Alija Izetbegović 22. srpnja 1995. u Splitu potpisuju deklaraciju o provedbi Washingtonskog sporazuma, što uključuje i vojnu suradnju hrvatskih i bošnjačkih snaga, osobito u pogledu Bihaća, budući da nijednima ne bi išlo na ruku spajanje srpskih snaga iz RSK i RS. Pripomenimo da je nekoliko dana prije izvršen masakr u Srebrenici, koja je isto kao i Bihać, bila u neprijateljskom okruženju. 25. srpnja započinje operacija „Ljeto-95“, i već 30. srpnja oslobođeni su Glamoč i Bosansko Grahovo te Bihać može odahnuti. Samim time je presječen i glavni komunikacijski pravac između bosanskih Srba i pobunjenika u Sjevernoj Dalmaciji, hrvatske su snage stekle pristup prilazima Kninu.
3. kolovoza vodstvo pobunjenih Srba odbilo je posljednje hrvatske zahtjeve za mirnom reintegracijom okupiranog područja. Idući dan započela je operacija „Oluja“, a 5. kolovoza hrvatske su snage ušle u Knin, odakle se već ranije glavnina srpskih pobunjenika povukla u BiH, a odatle u Srbiju. Naime, srpski su civili u zapadnim dijelovima Krajine već nakon Bljeska počeli napuštati svoje domove, a na prvi dan Oluje Vrhovni savjet obrane RSK donio je i odluku o evakuaciji civila, na čijim se planovima radilo još od 1993.
Okončanjem rata u RH – gdje je okupirano još bilo samo hrvatsko Podunavlje, kasnije mirno reintegrirano u sastav matice zemlje – hrvatske su snage u Bosni u jesen izvele operacije „Maestral“ i „Južni potez“, čime je vodstvo Srba u BiH bilo primorano sjesti za pregovarački stol i potpisati Daytonski sporazum.
*Cilj rubrike "Na braniku povijesti" je očuvanje i širenje povijesne istine o Domovinskom ratu, budući da je on temelj suvremene hrvatske države i slobode koju baštinimo. Želimo da se naš narod (kako je to redovito slučaj u Europi i svijetu) ponosi svojom poviješću, herojima, braniteljima i svima koji su svoje živote utkali u stvaranje moderne i suverene Republike Hrvatske. Projekt se financira sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Izvori:
Ivan Radoš – Natko Martinčić Jerčić, Kronologija važnijih događaja u Republici Hrvatskoj od siječnja 1990. do 15. siječnja 1998. godine, u: Domovinski rat i raspad Jugoslavije, Julijana Barunčić Pletikosić – Andriana Benčić Kužnar (ur.), Sveučilišna naklada, 2024., 85-99.
Davor Marijan, Hrvatsko ratište 1990 – 1995., u: Domovinski rat i raspad Jugoslavije, Julijana Barunčić Pletikosić – Andriana Benčić Kužnar (ur.), Sveučilišna naklada, 2024., 101-113.
Nikica Barić, Republika Srpska Krajina (1990./1991. – 1995.) – nastanak, glavne značajke i slom, u: Domovinski rat i raspad Jugoslavije, Julijana Barunčić Pletikosić – Andriana Benčić Kužnar (ur.), Sveučilišna naklada, 2024., 115-130.
Davor Marijan, Hrvatska i rat u Bosni i Hercegovini, u: Domovinski rat i raspad Jugoslavije, Julijana Barunčić Pletikosić – Andriana Benčić Kužnar (ur.), Sveučilišna naklada, 2024., 147-160.
