''Duh i zaručnica govore: 'Dođi!'''
To je najljepši dar koji Crkva može dati cijelom čovječanstvu, posebno u trenutcima kada se čini da nas sve upućuje da spustimo jedra.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Došli smo do kraja naših kateheza o Duhu Svetom i Crkvi. Ovo posljednje razmišljanje posvećujemo naslovu koji smo dali cijelom ciklusu, a to je: Duh i zaručnica. Duh Sveti vodi Božji narod u susret Isusu, našoj nadi. Ovaj naslov upućuje na jedan od posljednjih biblijskih redaka, u Knjizi Otkrivenja, koji kaže: ''Duh i zaručnica govore: 'Dođi!''' (Otk 22,17). Kome je upućen ovaj zaziv? Kristu uskrsnulom. Zapravo, i sveti Pavao (vidi 1 Kor 16,22) i Didahe, spis iz apostolskih vremena, svjedoče da je na liturgijskim sastancima prvih kršćana odzvanjao poklik na aramejskom ''Maràna tha!'', što znači ''Dođi, Gospodine!"
U toj najstarijoj fazi zaziv je imao pozadinu koju bismo danas nazvali eshatološkom. To je zapravo izražavalo žarko iščekivanje slavnog povratka Gospodina, "paruzije". Taj vapaj i očekivanje koje to izražava nikada nisu izumrli u Crkvi. I danas se u Misi, odmah nakon posvete, naviješta Kristova smrt i uskrsnuće "u iščekivanju Njegova dolaska". Ali, to očekivanje konačnog Kristova dolaska nije ostalo jedno i jedino. Pridružuje mu se i očekivanje Njegova neprestanog dolaska u sadašnjoj i hodočasničkoj situaciji Crkve. I upravo na taj dolazak Crkva prije svega misli kada, potaknuta Duhom Svetim, vapije Isusu: ''Dođi!'' Dogodila se promjena – odnosno razvoj – pun značaja u vapaju ''Dođi!'' na usnama Crkve. Obično se ne obraća samo Kristu nego i samom Duhu Svetom! Onaj koji viče sada je i Onaj kome se viče. "Dođi!" to je zaziv kojim počinju gotovo svi crkveni hvalospjevi i molitve upućene Duhu Svetome: "Dođi, Stvorče, Duše Svet", kažemo u Veni Creator, i "Dođi, Duše Presveti", "Veni, Sancte Spiritus" , u predslovlju Duhova; a tako i u brojnim drugim molitvama. I treba biti tako, jer je Duh Sveti nakon uskrsnuća pravi Kristov "alter ego", Onaj koji je Njegov zamjenik, koji ga čini prisutnim i djelatnim u Crkvi. On je taj koji "naviješta ono što dolazi" (vidi Iv 16,13) i potiče nas da ga želimo i čekamo. Zbog toga su Krist i Duh neodvojivi, čak i u ekonomiji spasenja.
Duh Sveti je vječni izvor kršćanske nade. Sveti Pavao nam je ostavio ove dragocjene riječi. Ovako kaže Pavao: "Bog nade napunio vas svakom radošću i mirom u vjeri da izobilujete u nadi snagom Duha Svetoga" (Rim 15,13). Ako je Crkva barka, Duh Sveti je jedro koje ju gura i tjera da napreduje u moru povijesti, danas kao i nekada! Nada nije prazna riječ, niti naša nejasna želja da sve bude dobro. Ona je sigurnost, jamstvo jer je utemeljena na Božjoj vjernosti svojim obećanjima. Zato se i zove teologalna krjepost: jer je ulivena od Boga i ima Boga kao jamca. To nije pasivna vrlina koja jednostavno čeka da se stvari dogode. To je vrhunska aktivna vrlina koja pomaže da se ostvarimo. Netko tko se borio za slobodu siromaha napisao je ove riječi: ''Duh Sveti je izvor vapaja siromaha. To je snaga koja se daje onima koji nemaju snage. On vodi borbu za emancipaciju i puno ostvarenje potlačenog naroda". Kršćanin se ne može zadovoljiti nadom; mora također zračiti nadom, biti sijač nade. To je najljepši dar koji Crkva može dati cijelom čovječanstvu, posebno u trenutcima kada se čini da nas sve upućuje da spustimo jedra.
Apostol Petar poticao je prve kršćane ovim riječima: "Gospodin – Krist neka vam bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama'', ali dodaje uputu ''ali blago i s poštovanjem'' (1 Pt 3,15-16), jer ljude ne će uvjeriti toliko snaga argumenata koliko ljubav koju ćemo moći prenijeti u njih. Ovo je prvi i najučinkovitiji oblik evangelizacije. I on je otvoren za sve! Draga braćo i sestre, neka nam Duh uvijek, uvijek pomogne "obilovati nadom po Duhu Svetom"!
Hvala!.
