Papa Franjo: "Molimo Gospodina za milost da više slušamo nego govorimo"

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Danas nastavljamo razmatrati Isusa, našu nadu u otajstvu Njegova podrijetla, opisanom u Evanđeljima djetinjstva.

Ako nam Luka dopušta da to učinimo iz perspektive Majke, Djevice Marije, Matej sebe stavlja u perspektivu Josipa, čovjeka koji preuzima zakonsko očinstvo Isusa, ucjepljuje ga na panj Jišajev i povezuje ga s obećanjem koje je dano Davidu.

Isus je nada Izraela koja se ispunila: On je potomak obećan Davidu (vidi 2 Sam 7,12; 1 Ljet 17,11), koji svoj dom čini "blagoslovljenom zauvijek" (2 Sam 7,29). On je izdanak koji niče iz panja Jišajeva (vidi Iz 11,1), "pravedni izdanak" predodređen da vlada kao pravi kralj, koji zna kako provoditi zakon i pravdu (vidi Jr 23,5; 33,15).

Josip stupa na scenu u Evanđelju po Mateju kao Marijin zaručnik. Za Židove su zaruke bile prava pravna veza, koja je pripremala ono što će se dogoditi oko godinu dana kasnije, odnosno slavlje braka. Tada je žena prešla s očeve skrbi na suprugovu, uselivši se s njim u kuću i stavivši se na raspolaganje daru majčinstva.

Upravo u tom razdoblju Josip otkriva Marijinu trudnoću i njegova je ljubav na teškoj kušnji. U sličnoj situaciji, koja bi dovela do raskida zaruka, Zakon je predlagao dva moguća rješenja: ili pravni javni čin, poput poziva žene na sud, ili privatni postupak, poput predaje ženi pisma otpuštanja.

Matej definira Josipa kao "pravednika", čovjeka koji živi po Zakonu Gospodnjem, koji iz njega crpi nadahnuće u svakoj prilici svog života. Stoga Josip, slijedeći Riječ Božju, postupa promišljeno: ne dopušta da ga obuzmu instinktivni osjećaji i strah od primanja Marije u svoj dom, nego se radije vodi božanskom mudrošću. On se odlučuje rastati od Marije bez buke, to jest nasamo (vidi Mt 1,19). Ta mu mudrost omogućuje da ne griješi i da bude otvoren i poslušan glasu Gospodnjem.

Na ovaj nas način Josip iz Nazareta podsjeća na drugog Josipa, sina Jakovljeva, prozvanog "gospodar snova" (vidi Post 37,19), kojeg je otac toliko volio, a njegova braća toliko mrzila, a Bog ga je uzvisio postavivši ga nad faraonovim dvorom.

Sada, o čemu sanja Josip iz Nazareta? On sanja o čudu koje Bog čini u Marijinu životu, a također i o čudu koje čini u svom vlastitom životu: preuzeti očinstvo sposobno čuvati, štititi i prenositi materijalnu i duhovnu baštinu. Utroba njegove zaručnice trudna je Božjim obećanjem, obećanjem koje nosi ime u kojem je svima dana sigurnost spasenja (vidi Dj 4,12).

U snu Josip čuje ove riječi: "Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.“ (Mt 1,20-21). Suočen s tom objavom, Josip ne traži daljnje dokaze, pouzdaje se, Josip se pouzdaje u Boga, prihvaća Božji san za svoj život i život svoje zaručnice. Tako ulazi u milost onih koji znaju živjeti božansko obećanje s vjerom, nadom i ljubavlju.

U svemu tome Josip ne izgovara ni riječi, nego vjeruje, nada se i ljubi. Ne izražava se “praznim riječima”, već konkretnim činjenicama. On pripada lozi onih koje apostol Jakov naziva onima koji Riječ "provode u djelo", pretvaraju je u djela, u tijelo, u život. Josip vjeruje Bogu i sluša ga: "Njegovo unutarnje bdjenje za Boga... spontano postaje poslušnost" (BENEDIKT XVI., Isusovo djetinjstvo, Milano-Vatikan 2012., 57).

Sestre, braćo, molimo i mi Gospodina za milost da više slušamo nego govorimo, da sanjamo Božje snove i da odgovorno primimo Krista koji od trenutka krštenja živi i raste u našim životima.

Hvala!