Tekst kateheze Svetoga Oca za opću audijenciju

Ciklus katehezâ – Jubilej 2025.

Isus Krist naša nada.

I. Isusovo djetinjstvo.

 7. Ta vidješe oči moje spasenje tvoje (Lk 2,30). Isusovo prikazanje u Hramu

26. veljače 2025.

Čitanje: Lk 2,27-29

Ponukan od Duha, dođe [Šimun] u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče:

»Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,

po riječi svojoj, u miru!«

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Danas razmatramo ljepotu ''Isusa Krista, nade naše'' (1Tim 1,1) u otajstvu Njegova prikazanja u Hramu.

U izvještajima o Isusovu djetinjstvu evanđelist Luka  pokazuje nam Marijinu i Josipovu poslušnost Zakonu Gospodnjem i svim njegovim propisima. U Izraelu, zapravo, prikazivanje djeteta u Hramu nije bilo obavezno, ali oni koji su živjeli u osluškivanju Gospodinove riječi i željeli se s njom suobličiti, smatrali su to dragocjenim običajem. To je učinila Ana, majka proroka Samuela, koja je bila neplodna. Bog je čuo njezinu molitvu i ona, nakon što je dobila sina, odvela ga je u Hram i prikazala ga Gospodinu za sve dane njegova života (usp. 1Sam 1,24-28).

Luka, dakle, prepričava Isusov prvi bogoštovni čin, slavljen u svetom gradu, Jeruzalemu, koji će biti cilj cijele njegove putujuće službe od trenutka kad donosi čvrstu odluku da uzađe onamo (usp. Lk 9,51) i krene ususret ispunjenju svojega poslanja.

Marija i Josip ne ograničavaju se na to da ucijepe Isusa u povijest obitelji, naroda, saveza s Gospodinom Bogom. Oni ga paze i čuvaju i brinu se za Njega dok raste, te ga uvode u ozračje vjere i štovanja. A i oni sami postupno rastu u razumijevanju poziva koji ih uvelike nadilazi.

U Hramu, koji je ''Dom molitve'' (Lk 19,46), Duh Sveti progovara srcu jednoga starca: Šimuna, člana svetoga Božjeg naroda spremna u iščekivanju i nadi, koji duboko u sebi gaji želju za ispunjenjem obećanjâ koja je Bog dao Izraelu preko prorokâ. Šimun opaža u Hramu prisutnost Pomazanika Gospodnjega, vidi svjetlo koje svijetli među narodima uronjenima ''u tminu'' (usp. Iz 9,1) i kreće ususret tom Djetetu koje, kako prorokuje Izaija, ''nam se rodilo'', Sinu ''kojeg dobismo'', ''Knezu mironosnom'' (Iz 9,5). Šimun grli to Dijete koje, maleno i bespomoćno, počiva u njegovu naručju; ali zapravo je on taj koji nalazi utjehu i puninu svoga života privijajući ga uz sebe. On to izražava u pjesmi punoj dirljive zahvalnosti, koju je Crkva uzela za molitvu kojom završava dan:

''Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,

po riječi svojoj, u miru!

Ta vidješe oči moje

spasenje tvoje,

koje si pripravio

pred licem svih naroda:

svjetlost na prosvjetljenje naroda,

slavu puka svoga izraelskoga'' (Lk 2,29-32).

Šimun je opjevao radost onoga koji je vidio, onoga koji je prepoznao i može prenositi drugima susret sa Spasiteljem Izraela i poganâ. On je svjedok vjere koju prima na dar i prenosi drugima; on je svjedok nade koja ne razočarava; on je svjedok Božje ljubavi koja ispunjava srce čovječje radošću i mirom. Ispunjen tom duhovnom utjehom, starac Šimun smrt ne vidi kao kraj, već kao ispunjenje, kao puninu, on ju čeka kao ''sestru'' koja ga ne zatire, već ga uvodi u istinski život koji je već unaprijed okusio i u koji vjeruje.

Toga dana Šimun nije jedini koji je vidio spasenje utjelovljeno u Djetetu Isusu. Isto se događa i Ani, ženi u osamdesetim godinama života, udovici, koja se sva posvetila službi u Hramu i molitvi. Ugledavši, naime, Dijete, Ana veliča Boga Izraelova koji je upravo u tom malenom stvoru otkupio svoj narod, i drugima govori o Njemu, velikodušno šireći proročku riječ. Pjesma otkupljenja dvoje staraca tako označava početak jubileja za sav narod i za svijet. U jeruzalemskom Hramu ponovno se budi nada u srcima jer je u njega ušao Krist, naša nada.

Draga braćo i sestre, nasljedujmo i mi Šimuna i Anu, te ''hodočasnike nade'' koji imaju bistre oči sposobne vidjeti dalje od vanjštine, koji znaju osjetiti Božju prisutnost u malenosti, koji znaju s radošću prihvatiti Božji pohod i ponovno zapaliti nadu u srcu naše braće i sestara.