Životopis pape Franje: Kao nadbiskup je prozvan 'kardinalom siromašnih'

Jorge Mario Bergoglio, 266. papa, bio je po mnogočemu specifičan. Kada se tog 13. ožujka 2013. prvi kardinal iz reda đakona, Jean-Louis Tauran, oko 20 sati i 15 minuta pojavio na svečanoj urešenoj loži vatikanske bazilike, nakon tradicionalne objave na latinskom: ''Habemus Papam!'', obznanio je da su kardinali elektori izabrali za papu argentinskog kardinala Bergogliju koji je odabrao ime Franjo u čast svetog Franje Asiškog.

Bilo je to prvi puta u povijesti Crkve da je jedan rimski biskup uzeo to ime, a i prvi puta da je jedan isusovac izabran za papu te da papa dolazi iz Latinske Amerike.

Jorge Mario Bergoglio rođen je 17. prosinca 1936. u Buenos Airesu, u obitelji s petero djece. Otac mu je bio talijanski imigrant pa je papa imao i argentinsko i talijansko državljanstvo. Diplomirao je kemijsku tehnologiju, no poslije se odlučio za svećenički poziv te je stupio u novicijat Družbe Isusove 11. ožujka 1958. 

Humanističke studije završio je u Čileu, a po povratku u Buenos Aires, završio je filozofiju na Filozofskom fakultetu kolegija “San Jose” u San Miguelu. Predavao je književnost i psihologiju, a od 1967. do 1970. studirao teologiju na Teološkom fakultetu kolegija “San Jose” u San Miguelu.

Za svećenika je zaređen 13. prosinca 1969., a četiri godine kasnije položio je svoje doživotne zavjete.

Sveti Ivan Pavao II. imenovao ga je 20. svibnja 1992. pomoćnim biskupom Buenos Airesa, a 27. lipnja iste godine primio je u katedrali u Buenos Airesu biskupski red po rukama kardinala Antonija Quarracina. Nadbiskupom koadjutorom Buenos Airesa imenovan je 1997., a već u veljači 1998., nakon smrti kardinala Qarracina, naslijedio ga je u nadbiskupskoj službi.

Kao nadbiskup, putovao je javnim prijevoznim sredstvima, a umjesto biskupske palače, stanovao u iznajmljenom stanu, čime je stekao nadimak “kardinal siromašnih”.

"Moji su ljudi siromašni i ja sam jedan od njih", naglašavao je više puta. 

Oduvijek je savjetovao i poticao svoje svećenike da iskazuju milosrđe i apostolsku hrabrost, te da uvijek i za svakoga njihova vrata budu otvorena. U nekoliko je navrata kazao da je najgora stvar koja se može dogoditi Crkvi ta da postane, kako je francuski isusovac de Lubac to nazvao, »duhovno svjetovna«, što znači da Crkva ne smije biti zatvorena u sebe.

Govorio je španjolski, talijanski te se služio njemačkim jezikom. Bio je poznat kao dobar kuhar, ljubitelj opere, prijatelj grčke klasike, Shakespearea i Dostojevskog te kao dobar plivač, premda je od djetinjstva imao poteškoća s plućima. 

Na 10. redovitoj općoj skupštini Sinode biskupa u listopadu 2001. bio je generalni relator, a od studenoga 2005. do studenoga 2011. bio je predsjednik Argentinske biskupske konferencije.

Sveti Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom na konzistoriju 21. veljače 2001., a naslovna mu je crkva bila crkva sv. Roberta Bellarmina. Bio je član Komisije za Latinsku Ameriku, Vijeća za obitelj, Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata te Kongregacije za ustanove posvećenog života.

"Treba živjeti u poštovanju, dobru, čuvanju prijateljstva. Budite čuvari Božjih darova. Kad ne vodimo brigu o svemu što je stvoreno, srce se suši i počinje razaranje. Zbog toga bih želio zamoliti sve ljude koji imaju bilo kakvu odgovornost u politici i društvu, ekonomiji, da budemo čuvari stvorenoga, Božjega plana, čuvari jedni drugih" – riječi su pape Franje upućene u propovijedi 19. ožujka 2013. godine, na svetkovinu sv. Josipa, kada je inauguriran kao poglavar Vatikana i Katoličke crkve.