"Nitko ne može živjeti bez smisla koji nadilazi prolazno"

Papa Lav XIV. na općoj je audijenciji govorio o užurbanosti koja obilježava suvremeni ljudski život, u kojem se stalno traže brzi i učinkoviti rezultati. U tom kontekstu postavio je pitanje kako Isusovo uskrsnuće daje smisao takvom načinu života. Naglasio je da sudjelovanje u Kristovoj pobjedi nad smrću ne vodi u pasivnost, nego u pravi Božji odmor, ispunjen mirom i radošću. Taj odmor ne znači prestanak djelovanja, nego duboko ispunjenje. Papa je zaključio da uskrsna nada nije nešto što se tiče samo budućnosti, nego snaga koja već sada može mijenjati naš život i način na koji živimo svakodnevnicu.

Zaokupljeni smo brojnim aktivnostima koje nas ne ispunjavaju uvijek. Mnoge naše radnje vezane su uz praktične, konkretne stvari. Moramo preuzeti odgovornost za brojne obveze, rješavati probleme, suočavati se s naporima. I Isus se uključio u život ljudi, ne štedeći se, nego se darujući do kraja. Ipak, često osjećamo kako nas pretjerano djelovanje, umjesto da nam daje puninu, pretvara u vrtlog koji nas zbunjuje, oduzima nam spokoj i sprječava da živimo ono što je doista važno za naš život. Tada se osjećamo umorno, nezadovoljno: vrijeme se raspršuje u tisuću praktičnih stvari koje ipak ne rješavaju konačni smisao našeg postojanja. Ponekad se, na kraju dana punog aktivnosti, osjećamo prazno. Zašto? Zato što nismo strojevi, imamo srce, štoviše, možemo reći – mi jesmo srce, istaknuo je Sveti Otac.

Papa je u nastavku upozorio da nas stalna zauzetost i mnoštvo obveza mogu dovesti do unutarnje raspršenosti, gubitka smisla pa čak i očaja, i to čak kod onih koji se izvana čine uspješnima. Nasuprot tomu, promatrati život u svjetlu Uskrsa i s pogledom na uskrsloga Krista znači ponovno otkriti dubinu ljudske osobe, njezino ''nemirno srce''. Pozivajući se na svetog Augustina, Papa objašnjava da taj nemir nije negativan, nego znak duboke čovjekove čežnje za potpunim ispunjenjem koje se može pronaći jedino u Bogu, u kojem se ljudsko srce konačno smiruje.

Nemir je znak da se naše srce ne kreće nasumce, neuredno, bez cilja ili odredišta, nego je usmjereno prema svom konačnom odredištu – povratku kući. A pravo odredište srca ne sastoji se u posjedovanju dobara ovoga svijeta, nego u postizanju onoga što ga može potpuno ispuniti, a to je ljubav Božja, ili bolje rečeno – Bog Ljubav. To blago nalazi se samo ljubeći bližnjega kojeg susrećemo na putu: braću i sestre od krvi i mesa, čija prisutnost potiče i ispituje naše srce pozivajući ga da se otvori i daruje. Bližnji te traži da usporiš, da ga pogledaš u oči, ponekad da promijeniš plan, možda čak i smjer.

Isus Krist, svojim utjelovljenjem, svojom mukom, smrću i uskrsnućem dao je čvrst temelj toj nadi. Nemirno srce ne će biti razočarano ako uđe u dinamiku ljubavi za koju je stvoreno. Odredište je sigurno, život je pobijedio i u Kristu će nastaviti pobjeđivati u svakoj smrti svakodnevnice. To je kršćanska nada: blagoslivljajmo i uvijek zahvaljujmo Gospodinu koji nam ju je darovao!

Cijelu katehezu pročitajte u priloženom dokumentu.