Papa Lav XIV. : '' Kristova Crkva, njegovo Tijelo, njegovi udovi pozvani širiti u svijetu njegovo evanđelje milosrđa''
Donosimo popodevni nagovor i molitvu Angelusa pape Lava XIV.
Braćo i sestre, blagoslovljena vam ova nedjelja!
Na dan Posvete Lateranske bazilike razmatramo otajstvo jedinstva i zajedništva s Crkvom u Rimu, pozvanom da bude majka koja s brižnošću skrbi za vjeru i hod kršćana raspršenih po cijelome svijetu.Katedrala Rimske biskupije i stolica nasljednika svetoga Petra, kako znamo, nije samo građevina iznimne povijesne, umjetničke i duhovne vrijednosti, nego i središte iz kojega izvire i širi se vjera koju su apostoli primili, čuvali i prenosili tijekom povijesti. Veličanstvenost toga otajstva odražava se i u umjetničkom sjaju same građevine, koja u svojoj središnjoj lađi čuva dvanaest velikih kipova apostola – prvih Kristovih učenika i svjedoka Evanđelja.
To nas upućuje na duhovni pogled koji nam pomaže da ne gledamo samo vanjštinu, nego da u otajstvu Crkve prepoznamo mnogo više od samog mjesta, fizičkog prostora ili građevine sazidane od kamena. Uistinu, kako nas evanđelje podsjeća u prizoru Isusova čišćenja jeruzalemskog Hrama (usp. Iv 2,13–22), pravo svetište Božje jest Krist – onaj koji je umro i uskrsnuo. On je jedini posrednik spasenja, jedini Otkupitelj, Onaj koji se povezao s našim čovještvom i preobrazio nas svojim ljubavlju, te predstavlja vrata (usp. Iv 10,9) što se otvaraju za nas i vode nas k Ocu.
A združeni s njime i mi smo živo kamenje toga duhovnog zdanja (usp. 1 Pt 2,4–5). Mi smo Kristova Crkva, njegovo Tijelo, njegovi udovi pozvani širiti u svijetu njegovo evanđelje milosrđa, utjehe i mira, po onome duhovnom bogoslužju koje treba najprije zasjati u svjedočanstvu našega života. Braćo i sestre, upravo u tom duhovnom pogledu trebamo vježbati svoje srce. Mnogo puta nam slabosti i pogreške kršćana, zajedno s mnogim predrasudama i površnim sudovima, onemogućuju da spoznamo bogatstvo otajstva Crkve. Njezina svetost, naime, ne počiva na našim zaslugama, nego na „Božjem daru, koji se nikada ne oduzima“, jer Gospodin i dalje, „paradoksalnom ljubavlju, bira kao posudu svoje prisutnosti upravo i grešne ljudske ruke“ (J. Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, Brescia 2005., str. 331).
Koračajmo, stoga, u radosti što smo sveti narod koji si je Bog izabrao, i zazovimo Mariju, Majku Crkve, da nam pomogne primiti Krista te da nas svojim zagovorom trajno prati na našem putu.
