Papa: Sport nas uči dijeljenju, poštovanju i radosti zajedničkog hoda

Povodom otvaranja XXV. Zimskih olimpijskih igara koje se u Milanu i Cortini d’Ampezzo održavaju do 22. veljače te XIV. Paraolimpijskih igara koje će se održati od 6. do 15. ožujka, papa Lav XIV. objavio je u petak, 6. veljače pismo naslovljeno "Život u izobilju", prenosi Vatican News.

Promišljajući o sportu kao sredstvu za izgradnju mira i za odgoj te kao školi života u kojoj iskušavamo granice, Papa ističe da se tako učimo porazu bez očajavanja i pobjedi bez oholosti. Škola je to u kojoj dotičemo život u izobilju koji nastaje iz dijeljenja, poštovanja i radosti zajedničkog hoda, naglasio je te pozvao na poštovanje olimpijskog primirja u današnjem svijetu pogođenom ratovima.

– Snažno potičem sve narode da, povodom nadolazećih Zimskih olimpijskih i paraolimpijskih igara, ponovno otkriju i poštuju olimpijsko primirje kao sredstvo nade, simbol i proročanstvo pomirenog svijeta.

Učiti opraštati

Osvrćući se na tenis kao sport kojim se i sam bavi, Papa ističe uzbudljivo iskustvo dvaju igrača koji idu do granica svojih mogućnosti, teže poboljšanju, a zatim doživljavaju radost i sposobnost darivanja: to je iskustvo koje umanjuje sklonost egocentrizmu i potiče timsku igru koja, ako nije obilježena kultom profita, doprinosi rastu u bratstvu. 

– Zajednički rad s vršnjacima ponekad podrazumijeva potrebu za suočavanjem sa sukobima, frustracijama i neuspjesima. Valja čak i naučiti opraštati. Na taj se način oblikuju temeljne osobne, kršćanske i građanske vrline – potiče Sveti Otac.

Uključivost i solidarnost

Na tom su putu ključne odgojne figure poput trenera koji, nadahnuti duhovnim vrijednostima, mogu pridonijeti kulturi momčadi utemeljenoj na ljubavi koja poštuje i pomaže svakoj osobi, potičući je da daje najbolje od sebe za dobrobit momčadi, piše nadalje u pismu. 

Također, valja odlučno promicati kriterij pristupačnosti sportu jer su mnoga djeca isključena zbog nedostatka financijskih mogućnosti, poput djevojaka i žena u različitim društvima. Ponekad i u odgoju za redovnički život, osobito kod žena, i dalje postoji nepovjerenje i strah prema tjelesnoj i sportskoj aktivnosti. Istinske vrijednosti sporta prirodno se otvaraju solidarnosti i uključivanju, ističe stoga Papa.

Diktatura uspješnosti

Jedan od rizika na koji nadalje upozorava jest vizija sporta kao biznisa u kojem vrijedi samo ono što se može izmjeriti, što stvara opsesiju rezultatima i novcem. U središtu više nije osoba, nego se pojavljuju korupcija i kockanje, a publika ostaje razočarana.

– Diktatura uspješnosti može potaknuti uporabu dopinških supstanci i drugih oblika prijevare te dovesti do toga da se sportaši u momčadskim sportovima usredotoče na vlastitu gospodarsku dobit, a ne na odanost svojoj sportskoj disciplini – primjećuje stoga Papa, naglašavajući da sportsko natjecanje, kada je autentično, pretpostavlja zajednički etički sporazum: pošteno prihvaćanje pravila i poštovanje istine natjecanja.

– Odbacivanje dopinga i svakog oblika korupcije nije samo disciplinsko pitanje, nego dotiče samu bit sporta. Izmijeniti izvedbu na umjetan način ili kupiti rezultat znači razdvojiti dimenziju zajedničkog natjecanja ('cum-petere'), pretvarajući zajedničku potragu za izvrsnošću u individualnu ili interesnu nadmoć.

Kada bit sporta padne u drugi plan

Sveti Otac u svojem promišljanju pridaje posebnu pozornost publici i navijačima, upozoravajući na opasnost pretvaranja stadiona u mjesto sukoba, a navijanja u fanatizam. Nadalje, spominje još jedan rizik, a to je pretvaranje stadiona u sekularne katedrale, utakmica u kolektivnu liturgiju, a sportaša u spasiteljske figure. Takva sakralizacija odražava potrebu za smislom i zajedništvom, ali riskira odbacivanjem smisla sporta i duhovne dimenzije života. 

Također, upozorava na političku instrumentalizaciju natjecanja koja, umjesto da budu mjesta susreta, postaju pozornice za afirmaciju političkih ili ideoloških interesa, osobito kada se nađu pod utjecajem transhumanizma i umjetne inteligencije.

– Kad tehnika više nije u službi osobe, nego teži njenom redefiniranju, sport gubi svoju ljudsku i simboličku dimenziju, pretvarajući se u laboratorij neutjelovljenih eksperimenata.

Pažnja Crkve

U zaključku pisma Sveti Otac preporučuje da u biskupskim konferencijama postoje uredi ili komisije posvećene sportu, gdje bi se mogle koordinirati pastoralne aktivnosti i povezati sportske, odgojne i društvene stvarnosti. Kako ističe, to je način da se ujedini tjelesni i duhovni razvoj kao sastavni dio cjelovite vizije ljudske osobe jer nas sport uči da brinemo o našem biću, a da ne postane idolom; da se poboljšavamo, a da se ne zanemarujemo; da se natječemo, a da ne izgubimo bratstvo.

– Crkva je pozvana biti bliska tamo gdje se sport doživljava kao profesija, kao natjecanje na visokoj razini, kao prilika za uspjeh ili medijsko izlaganje, ali posebnu pažnju treba posvetiti osnovnom sportu koji je često obilježen nedostatkom resursa, ali bogat odnosima – piše Papa te zaključuje da sport može i treba biti prostor prihvaćanja u kojem su tijelo i duh skladno sjedinjeni:

– Ne radi se o nizu uspjeha ili izvedbi, nego o punini života koja ujedinjuje tijelo, odnos i nutrinu. Sport zaista može postati škola života u kojoj učimo da izobilje ne proizlazi iz pobjede po svaku cijenu, nego iz dijeljenja, poštovanja i radosti zajedničkog hoda.