Papa upozorio na opasnost "mlake vjere"

Homiliju pape Lava XIV. prenosimo u cijelosti.

Braćo i sestre,
s radošću s vama slavim ovu Euharistiju i želim pozdraviti sve prisutne, župnu zajednicu, svećenike, redovnice i redovnike, kao i civilne i vojne vlasti.

U Evanđelju ove nedjelje slušamo jednu od najljepših i najsnažnijih Isusovih prispodoba: prispodobu o dobrom Samarijancu (Lk 10,25–37).

Ova nas prispodoba i danas snažno izaziva, propituje naš život, uznemiruje uspavanost ili rastresenost naše savjesti i poziva nas da se odupremo opasnosti mlake vjere – vjere koja se zadovoljava vanjskim obdržavanjem zakona, ali nesposobna je suosjećati i djelovati onim istim suosjećajnim srcem kojim ljubi Bog.

U središtu prispodobe nalazi se – suosjećanje. I ako je istina da se ono u evanđeoskom izvještaju očituje kroz djela Samarijanca, prvo što tekst naglašava jest pogled. Naime, pred čovjekom ranjenim i ostavljenim uz rub ceste, nakon što je pao u ruke razbojnika, o svećeniku i levitu se kaže: “vidje ga i zaobiđe” (r. 32); dok za Samarijanca Evanđelje kaže: “vidje ga, sažali se nad njim” (r. 33).

Draga braćo i sestre, pogled čini razliku jer otkriva ono što nosimo u srcu: možemo vidjeti i proći mimo, ili vidjeti i osjetiti suosjećanje. Postoji jedan površni pogled, rastresen i brz, pogled koji se pravi da ne vidi, koji ne dopušta da nas situacija drugoga dotakne i potakne na razmišljanje. Postoji i pogled srca, dublji pogled, pogled empatije koji nas uvodi u stvarnost drugoga, koji nas zahvaća iznutra, strese nas, propituje naš život i našu odgovornost.

Prvi pogled o kojem prispodoba govori jest onaj Božji pogled upućen nama, da bismo i mi naučili gledati Njegovim očima punim ljubavi i milosrđa, jedni prema drugima.
Dobri Samarijanac prije svega je slika Isusa – vječnog Sina kojega je Otac poslao u povijest, jer je pogledao na čovječanstvo i nije prošao mimo, nego nas je pogledao očima, srcem i nutrinom punom sažaljenja i milosrđa. Poput onoga čovjeka iz Evanđelja koji je silazio iz Jeruzalema u Jerihon, čovječanstvo se spuštalo u ponor smrti, i još uvijek se često suočava s tamom zla, s patnjom, sa siromaštvom i s besmislom smrti. No, Bog nas je pogledao sa sažaljenjem, poželio je sam poći našim putem, sišao je među nas i u Isusu, dobrom Samarijancu, došao je izliječiti naše rane, izlijevajući na nas ulje svoje ljubavi i svojega milosrđa.

Papa Franjo puno puta podsjetio nas je da je Bog milosrđe i sućut, te je rekao da je Isus “Očeva sućut prema nama” (Angelus, 14. srpnja 2019.). On je dobri Samarijanac koji nam dolazi u susret. On – kako kaže sveti Augustin – “poželio je nazvati se našim bližnjim. Jer Gospodin Isus Krist daje razumjeti da je on sam priskočio u pomoć onome napola mrtvome čovjeku koji je ležao uz put, izranjavan i ostavljen od razbojnika” (De doctrina christiana, I, 30.33).

Shvaćamo, dakle, zašto ova prispodoba izaziva i svakoga od nas: jer Krist je očitovanje Boga koji je milosrdan. Vjerovati u Njega, slijediti ga kao učenici, znači dopustiti da nas On preobrazi – da i mi imamo Njegove osjećaje: srce koje se sažali, pogled koji ne prolazi mimo, ruke koje pomažu i liječe rane, pleća koja preuzimaju teret onih u potrebi.

Današnje prvo čitanje, u kojem slušamo Mojsijeve riječi, podsjeća nas na poslušnost Gospodnjim zapovijedima. Obraćenje Njemu ne znači umnažanje izvanjskih čina, nego povratak vlastitome srcu – jer upravo je ondje Bog upisao zakon ljubavi. Ako u dubini svoga života otkrijemo da nas Krist, dobri Samarijanac, ljubi i da se brine za nas, tada smo i mi potaknuti ljubiti na isti način, i postat ćemo milosrdni kao On. Izliječeni i ljubljeni od Krista, postajemo i sami znakovi Njegove ljubavi i sućuti u svijetu.

Braćo i sestre, danas je potrebna ova revolucija ljubavi. Danas je ona cesta koja silazi iz Jeruzalema u Jerihon – grad smješten ispod razine mora – slika puta kojim prolaze svi koji tonu u zlo, u patnju i u siromaštvo; to je put mnogih ljudi pritisnutih teškoćama ili ranjenih životnim okolnostima; put onih koji “silaze” do točke izgubljenosti i doticanja dna; to je put mnogih naroda opljačkanih, pokradenih i opustošenih – žrtava tlačiteljskih političkih sustava, ekonomije koja ih prisiljava na siromaštvo, rata koji ubija njihove snove i živote.  

A što mi činimo? Vidimo li i prolazimo dalje, ili dopuštamo da nam srce bude probodeno, taknuto – poput Samarijanca? Ponekad se zadovoljavamo samo time da činimo ono što moramo, ili bližnjima smatramo samo one koji su iz naše sredine, koji misle kao mi, koji su iste narodnosti ili vjere; ali Isus okreće perspektivu – pokazuje nam Samarijanca, stranca i krivovjerca, koji postaje bližnji ranjenomu čovjeku. I traži da i mi činimo tako.

Samarijanac – pisao je papa Benedikt XVI – “ne pita dokle sežu njegove obveze solidarnosti, niti koji su uvjeti da bi se baštinilo vječni život. Događa se nešto drugo: srce mu se slama […]. Da je pitanje bilo: ‘Je li i Samarijanac moj bližnji?’, tada bi, u datoj situaciji, odgovor vjerojatno bio prilično jasno ‘ne’. Ali evo, Isus preokreće stvar: Samarijanac, stranac, sam postaje bližnji i pokazuje mi da ja, iz dubine svoga bića, moram učiti što znači biti bližnji – i da već nosim u sebi odgovor. Moram postati osoba koja ljubi, osoba čije je srce otvoreno da ga uznemiri potreba drugoga” (Isus iz Nazareta, str. 234).

Vidjeti, a ne proći mimo, zaustaviti svoju užurbanost, dopustiti da mi život drugoga – tko god on bio, sa svojim potrebama i patnjama, slomi srce. To nas čini bližnjima, rađa istinsko bratstvo, ruši zidove i prepreke. I ljubav konačno pronalazi prostor – postaje jača od zla i smrti.

Dragi vjernici, uprimo svoj pogled u Krista, dobroga Samarijanca, i poslušajmo i danas Njegov glas koji svakome od nas kaže: “Idi pa i ti čini tako!” (r. 37).