Papa studentima: "Nada je naša odgovornost"

U sklopu svog apostolskog putovanja u Belgiji, papa Franjo susreo se, u popodnevnim satima, sa studentima u gradu Louvainu. Među brojnim pitanjima koja zanimaju mlade apostrofirao je dva - pitanje budućnosti i tjeskobe. 

"Vidimo koliko je zlo nasilno i arogantno te uništava okoliš i narode. Čini se da nema granica. Rat je najbrutalniji izraz zla, kao i korupcija i suvremeni oblici ropstva. Ponekad ovo zlo zagađuje samu religiju, koja postaje oruđe dominacije. Ali to je bogohuljenje. Zajedništvo ljudi s Bogom, koji je spasiteljska Ljubav, pretvara se u ropstvo. Čak i ime oca, koje označava skrb, postaje izraz nasilja. Bog je Otac, ne gospodar; Sin i Brat, a ne diktator; Duh ljubavi, a ne dominacije.

Mi kršćani znamo da zlo nema posljednju riječ, da mu se, kako se kaže, bliži kraj. To ne umanjuje našu odgovornost, već je pojačava: nada je naša odgovornost. U vezi s tim, pitali ste me kakav je odnos između kršćanstva i ekologije, odnosno koji je plan naše vjere za zajednički dom cijelog čovječanstva. Rekao bih to u tri riječi: zahvalnost, misija, vjernost.

Prvi stav je zahvalnost jer nam je ovaj dom darovan: nismo gospodari, nego gosti i hodočasnici na zemlji. Prvi koji se brine o njemu je Bog: mi smo prije svega u Božjoj brizi, On je stvorio zemlju – kaže Izaija – „ne kao pustu pustinju, već da bi bila nastanjena“ (usp. Iz 45,18). I psalam osmi je pun čuđenja i zahvalnosti: „Kad vidim nebesa tvoja, djelo prstiju tvojih, / mjesec i zvijezde koje si učvrstio, / što je čovjek da ga se spominješ, / sin čovječji da se za njega brineš?“ (Ps 8,4-5). Hvala ti, Oče, za zvjezdano nebo i život u ovom svemiru!

Drugi stav je misija: mi smo u svijetu da čuvamo njegovu ljepotu i njegujemo je za dobro svih, osobito budućih generacija. To je „ekološki program“ Crkve. Ali nijedan plan razvoja neće uspjeti ako u našim savjestima ostanu arogancija, nasilje, suparništvo. Moramo ići do izvora problema, a to je ljudsko srce. Otud dolazi i hitnost ekološke teme: iz arogantne ravnodušnosti moćnih, koji uvijek stavljaju ekonomski interes na prvo mjesto. Dokle god je tako, svaki apel bit će utišan ili prihvaćen samo u onoj mjeri u kojoj je koristan tržištu. A dokle god je tržište na prvom mjestu, naš zajednički dom trpjet će nepravdu. Ljepota dara traži našu odgovornost: mi smo gosti, a ne vladari. U vezi s tim, dragi studenti, promatrajte kulturu kao njegovanje svijeta, a ne samo kao ideju.

Tu je izazov cjelovitog razvoja, koji zahtijeva treći stav: vjernost. Vjernost Bogu i čovjeku. Ovaj razvoj se odnosi na sve ljude u svim aspektima njihova života: fizičkom, moralnom, kulturnom, društvenopolitičkom; i suprotstavlja se svakom obliku ugnjetavanja i odbacivanja. Crkva osuđuje te nepravde, angažirajući se prvenstveno u obraćenju svakog svog člana, uključujući nas same, na pravdu i istinu. U tom smislu, cjeloviti razvoj poziva na svetost: to je poziv na pravedan i sretan život za sve. Izbor je dakle između manipulacije prirodom i njegovanja prirode. Počevši od naše ljudske prirode – pomislimo na eugeniku, kibernetske organizme, umjetnu inteligenciju. Izbor između manipuliranja i njegovanja odnosi se i na naš unutarnji svijet.

Razmišljanje o ljudskoj ekologiji dovodi nas do teme koja je vama, ali i meni i mojim prethodnicima, bliska: uloga žene u Crkvi. Na ovom području opterećuju nas nasilja i nepravde, zajedno s ideološkim predrasudama. Zato je potrebno vratiti se na polazište: tko je žena i tko je Crkva. Crkva je Božji narod, a ne multinacionalna tvrtka. Žena, u Božjem narodu, je kći, sestra, majka. Kao što sam i ja sin, brat, otac. To su odnosi koji izražavaju našu sličnost s Bogom, muškarcem i ženom, zajedno, a ne odvojeno! Jer žene i muškarci su osobe, a ne pojedinci; pozvani su od samog „početka“ da ljube i budu ljubljeni. To je poziv koji je misija. I odatle proizlazi njihova uloga u društvu i Crkvi.

Ono što je karakteristično za ženu, ono što je žensko, ne definira se konsenzusom ili ideologijama. Dostojanstvo je zajamčeno izvornim zakonom, koji nije zapisan na papiru, već u tijelu. Dostojanstvo je neprocjenjivo dobro, izvorna kvaliteta, koju nijedan ljudski zakon ne može dati ili oduzeti. Na temelju tog dostojanstva, zajedničkog i dijeljenog, kršćanska kultura uvijek iznova razvija poziv i misiju muškarca i žene, te njihov uzajamni odnos u zajedništvu. Ne jedan protiv drugoga, u suprotnim zahtjevima, već jedan za drugoga.

Sjetimo se da je žena u središtu spasenjskog događaja. Od Marijinog „da“ Bog osobno ulazi u svijet. Žena je plodna prihvaćenost, briga, vitalna posvećenost. Otvorimo oči za brojne svakodnevne primjere ljubavi, od prijateljstva do rada, od studija do društvene i crkvene odgovornosti, od braka do majčinstva, do djevičanstva za Božje Kraljevstvo i za službu.

Vi ste ovdje da rastete kao žene i muškarci. Vi ste na putu, u formaciji kao osobe. Zbog toga vaš akademski put uključuje različite aspekte: istraživanje, prijateljstvo, društvenu službu, civilnu i političku odgovornost, umjetničke izraze.

Razmišljam o iskustvu koje živite svaki dan na ovom Katoličkom Sveučilištu Louvain, i želim podijeliti tri jednostavna i odlučujuća aspekta formacije: kako učiti? zašto učiti? za koga učiti?

Kako učiti? nije riječ samo o metodi, kao u svakoj znanosti, već o stilu. Svaka osoba može razviti vlastiti stil. Naime, učenje je uvijek put ka samospoznaji. No, postoji i zajednički stil koji se može dijeliti u sveučilišnoj zajednici. Uči se zajedno: zahvaljujući onima koji su učili prije mene – učiteljima, naprednijim kolegama – i s onima koji uče uz mene, u učionici. Kultura kao briga za sebe zahtijeva uzajamnu brigu.

Drugo: zašto učiti? Postoji razlog koji nas pokreće i cilj koji nas privlači. Oni moraju biti dobri jer o njima ovisi smisao učenja, smjer našeg života. Ponekad učim da bih pronašao posao, ali na kraju živim samo zbog toga. Postajemo „roba“. Ne živi se da bi se radilo, već se radi da bi se živjelo; lako je to reći, ali zahtijeva trud da se to dosljedno provodi u praksi.

Treće: za koga učiti? Za sebe? Da bih odgovarao drugima? Učimo da bismo mogli obrazovati i služiti drugima, prije svega služeći stručnošću i autoritetom. Prije nego što se pitamo ima li smisla učiti, zapitajmo se možemo li služiti nekome. Tada sveučilišna diploma potvrđuje sposobnost za opće dobro.
Dragi studenti, veselim se što mogu s vama podijeliti ova razmišljanja. I dok to činimo, osjećamo da postoji veća stvarnost koja nas prosvjetljuje i nadilazi: istina. Bez istine, naš život gubi smisao. Učenje ima smisla kada traži istinu, i tražeći je, shvaćamo da smo stvoreni da je pronađemo. Istina se daje pronaći: ona je gostoljubiva, dostupna, velikodušna. Ako se odreknemo zajedničkog traženja istine, učenje postaje sredstvo moći, kontrole nad drugima. Ne služi, već dominira. Umjesto toga, istina nas oslobađa (usp. Iv 8,32). Želite slobodu? Budite istraživači i svjedoci istine! Trudite se biti vjerodostojni i dosljedni kroz najjednostavnije svakodnevne izbore. Tako ono što radite postaje ono što želi biti – katoličko sveučilište!

Hvala vam na ovom susretu. Od srca vas blagoslivljam, vas i vaš obrazovni put. I molim vas: ne zaboravite moliti za mene. Hvala!"