Papin životopis: "Uvijek pažljiv prema posljednjima i odbačenima"

Hodočasnik nade, vodič i suputnik na putu prema velikom cilju na koji smo svi pozvani – prema Nebu – 21. travnja Svete godine 2025., u 7:35 ujutro, dok je uskrsno svjetlo obasjavalo drugi dan Vazmene osmine, na Uskrsni ponedjeljak, ljubljeni Pastir Crkve Franjo prešao je s ovoga svijeta k Ocu. Cijela kršćanska zajednica, osobito siromasi, zahvaljivala je Bogu za dar njegova služenja, koje je vršio s hrabrošću i vjernošću Evanđelju i mističnoj Zaručnici Kristovoj. Papa Franjo je bio 266. papa. Njegova uspomena ostaje u srcu Crkve i cijeloga čovječanstva.

Jorge Mario Bergoglio, izabran za papu 13. ožujka 2013., rođen je u Buenos Airesu 17. prosinca 1936. od roditelja emigranata iz Pijemonta: njegov otac Mario bio je računovođa i službenik na željeznici, a majka Regina Sivori domaćica i odgojiteljica petero djece. Nakon završene kemijske tehničke škole, odabrao je svećenički poziv, najprije u biskupijskom sjemeništu, a 11. ožujka 1958. stupio je u novicijat Družbe Isusove. Studije humanistike završio je u Čileu, a 1963. se vratio u Argentinu gdje je diplomirao filozofiju na kolegiju svetog Josipa u San Miguelu. Predavao je književnost i psihologiju na kolegijima Bezgrešnog Začeća u Santa Féu i Krista Spasitelja, u Buenos Airesu. Svećeničko ređenje primio je 13. prosinca 1969. iz ruku nadbiskupa Ramóna Joséa Castellana, a 22. travnja 1973. položio je doživotne zavjete u Družbi Isusovoj. Nakon službi magistra novaka u Villi Barilari, profesora na Teološkom fakultetu, savjetnika provincije i rektora kolegija, 31. srpnja 1973. imenovan je isusovačkim provincijalom u Argentini.

Nakon 1986. godine proveo je neko vrijeme u Njemačkoj radeći na doktorskoj tezi, a po povratku u Argentinu, kardinal Antonio Quarracino imenovao ga je bliskim suradnikom. Sveti Ivan Pavao II. imenovao ga je 20. svibnja 1992. naslovnim biskupom Auca i pomoćnim biskupom Buenos Airesa. Njegovo biskupsko geslo bilo je: Miserando atque eligendo, a u grb je uvrstio kristogram IHS, znak Družbe Isusove. Dana 3. lipnja 1997. postao je nadbiskup-koadjutor Buenos Airesa, a nakon smrti kardinala Quarracina, 28. veljače 1998., postaje nadbiskupom i primasom Argentine, ordinarijem za vjernike istočnih obreda u Argentini te velikim kancelarom Katoličkog sveučilišta. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom na konzistoriju 21. veljače 2001., dodijelivši mu naslov crkve svetog Roberta Bellarmina. U listopadu iste godine bio je izvjestitelj na 10. Redovnoj općoj skupštini Sinode biskupa.

Bio je jednostavan i omiljen pastir svoje nadbiskupije, koji se kretao podzemnom željeznicom i autobusima, stanovao u stanu i sam si pripremao večeru, jer se smatrao jednim od naroda. Nakon ostavke Benedikta XVI., kardinali okupljeni na konklavi izabrali su ga za papu 13. ožujka 2013., a ime je uzeo po svetom Franji Asiškom, želeći staviti u središte svojeg pontifikata siromahe. S balkona blagoslova obratio se riječima: "Braćo i sestre, dobra večer! A sada, započnimo ovaj put: biskup i narod. Put Crkve Rima, koja predsjeda u ljubavi svim Crkvama. Put bratstva, ljubavi i povjerenja među nama." Nakon što je pognuo glavu, dodao je: "Molim vas, molite Gospodina da me blagoslovi: molitva naroda za svoga biskupa." Službeno je započeo svoju Petrovsku službu na blagdan svetog Josipa, 19. ožujka.

Uvijek pažljiv prema posljednjima i odbačenima, Franjo je odmah odlučio živjeti u Domu Sv. Marte, kako bi ostao u blizini ljudi. Od prvog Velikog četvrtka služio je misu Večere Gospodnje izvan Vatikana, u zatvorima, prihvatilištima za invalide ili ovisnike. Svećenicima je preporučivao da budu uvijek spremni za ispovijed, da izađu iz sakristija i traže izgubljene ovce, držeći crkve otvorenima za sve koji žele susresti Očevo Lice.

Svoju je petrovsku službu vršio neumornim zalaganjem za dijalog s muslimanima i predstavnicima drugih religija, organizirajući molitvene susrete i potpisujući zajedničke izjave za slogu među vjernicima različitih vjera, poput Dokumenta o ljudskom bratstvu potpisanog 4. veljače 2019. u Abu Dhabiju, sa sunitskim vođom al-Tayyebom. Njegova ljubav prema siromašnima, starijima i djeci potaknula je uvođenje Svjetskih dana siromašnih, djedova i baka te djece. Utemeljio je i Nedjelju Božje riječi.

Više od bilo kojeg prethodnika, proširio je Kardinalski zbor, sazvavši deset konzistorija i kreirajući 163 kardinala iz 73 zemlje, od kojih 23 dotad nisu imale kardinala. Sazvao je pet skupština Sinode biskupa: tri redovne (o obitelji, mladima i sinodalnosti), jednu izvanrednu (opet o obitelji) i jednu posebnu (o Panamazonskoj regiji).

Često je podizao svoj glas u obranu nevinih. Tijekom pandemije COVID-19, 27. ožujka 2020., sam je molio na praznom Trgu svetog Petra, simbolično grleći Rim i svijet molitvom za prestrašeno i ranjeno čovječanstvo. Posljednje godine njegova pontifikata obilježene su brojnim apelima za mir, osobito u kontekstu "trećeg svjetskog rata u dijelovima" u Ukrajini, Palestini, Izraelu, Libanonu i Mjanmaru.
Nakon hospitalizacije 4. srpnja 2021., u trajanju od 10 dana, zbog operacije u Poliklinici Agostino Gemelli, papa Franjo je 14. veljače 2025. ponovno hospitaliziran zbog obostrane upale pluća, gdje je ostao 38 dana. Nakon povratka u Vatikan, posljednje tjedne života proveo je u Domu svete Marte, nastavljajući s jednakom gorljivošću vršiti svoju službu, iako već narušenog zdravlja. Na Uskrs, 20. travnja 2025., posljednji put se pojavio na balkonu Bazilike svetog Petra, kako bi podijelio svečani blagoslov Urbi et Orbi.

Nauk pape Franje bio je bogat. Svjedok jednostavnog i poniznog, otvoren za misiju, apostolsku hrabrost i milosrđe, oprezan prema opasnostima autoreferencijalnosti i duhovne svjetovnosti u Crkvi, svoj je apostolski program izložio u pobudnici Evangelii gaudium (24. studenog 2013.). Među glavnim dokumentima nalaze se četiri enciklike: Lumen fidei (29. lipnja 2013.) o vjeri, Laudato si’ (24. svibnja 2015.) o ekologiji i klimatskoj krizi, Fratelli tutti (3. listopada 2020.) o ljudskom bratstvu i socijalnom prijateljstvu, te Dilexit nos (24. listopada 2024.) o pobožnosti Presvetom Srcu Isusovu.

Izdao je sedam apostolskih pobudnica, 39 apostolskih konstitucija, brojne apostolske poslanice, od kojih većinu Motu Proprio, dvije bule za proglašenje Svetih godina te brojne kateheze na općim audijencijama i govore diljem svijeta.

Utemeljio je Tajništva za komunikaciju i ekonomiju te dikasterije za laike, obitelj i život, kao i za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja, a Rimskoj kuriji dao je novu strukturu apostolskom konstitucijom Praedicate Evangelium (19. ožujka 2022.). Reformirao je kanonski proces za proglašenje ženidbe ništavom i postrožio zakonodavstvo za kaznena djela svećenika nad maloljetnicima i ranjivima (M.P. Vos estis lux mundi).Papa Franjo je svima ostavio divno svjedočanstvo čovječnosti, svetosti života i univerzalnog očinstva.