Političke i društvene okolnosti koje su dovele do rata

Domovinski rat izbio je 1991., no korijeni tog sukoba su dublji te rat u svojoj biti predstavlja kulminaciju višedesetljetnih političkih, društvenih i kulturnih napetosti koje su tinjale pod površinom SFRJ. Ovo je sažeti prikaz ključnih čimbenika.

Slabljenje Jugoslavije

Nakon Titove smrti 1980., Jugoslavija je postupno slabjela, što se očitovalo ponajprije u slabljenju gospodarstva i sve manjoj kupovnoj moći, a potom i u jačanju težnji naroda koji su sačinjavali SFRJ da sami kroje svoju sudbinu[1], što im je pak bilo zajamčeno već prvom rečenicom Ustava SFRJ iz 1974.[2] U tom smislu nastojanje Saveza komunista Srbije 1990. godine na 14. izvanrednoj sjednici SKJ da zagospodare SFRJ te nametnu svim zemljama članicama svoje viđenje države – unitarne i centralističke sa središtem u Beogradu – dodatno je narušilo mogućnost očuvanja Jugoslavije. Hrvatska i slovenska delegacija napustile su tu sjednicu, čime je, nakon Tita, i drugi integrativni faktor države nestao te je jedinstvo predočavala još samo JNA[3] koja je pak već u počecima sukoba zauzimala srpsku stranu. Iako nominalno nijedan narod nije trebao prevladavati, Srbi su, unatoč tome što su činili 36% stanovništva, ipak već 1981. sačinjavali čak 60% časnika JNA.[4]

Velikosrpska politika

Drugi korijen je velikosrpska politika koja je dovela do gorespomenutog raspada SKJ 1990. Povijesno-kulturni korijeni za nju sežu još do Vuka Stefanovića Karadžića i Ilije Garašanina. Karadžićevu se misao u tom pogledu može svesti pod frazu „Srbi svi i svuda“, da su naime svi Muslimani, kao i Hrvati koji govore štokavskim narječjem, zapravo Srbi; govorio je o Srbima kao narodu s tri vjere. Garašanin je 1844. prvi iznio velikosrpski program. U suradnji s predstavnicima poljske emigracije u Beogradu izradio je projekt nezavisne države južnih Slavena sa središtem u Beogradu, ali koja nije i unitaristička. Ipak, među srpskim su političarima prevladale Karadžićeve ideje te je tako Garašanin preradio nacrt iz 1844. i iznio dugoročne ciljeve poput ujedinjenja sveg srpstva.[5] Te su ideje oživljene u predvečerje raspada Jugoslavije, 1986. godine, kad Srpska akademija nauka i umetnosti objavljuje takozvani Memorandum SANU koji govori o ugroženosti Srba te zagovara preustroj SFRJ. Ispočetka je taj dokument bio poznat samo intelektualnim i političkim krugovima, no preko njegove kritike u Večernjim novostima 1989. godine sadržaj mu je postao poznatim široj javnosti.[6]

Propaganda

Uz povijesne ideje o srpskoj nadmoći veliku je ulogu za izbijanje rata igrao i propagandni aparat, budući da je odigrao ključnu ulogu u formiranju raspoloženja javnosti i pripremi terena za sukobe. Slobodan Milošević na vlast je došao 1987. Ubrzo dolazi do smjene direktora Izdavačkog i štamparskog preduzeća Politika te je osnovan i Međuredakcijski kolegijum koji je mogao utjecati na novinare. Time je zacrtan novi smjer u svim tiskovinama te je započelo poticanje ideje srpskog jedinstva u vidu svih Srba u jednoj državi, kao i veća propaganda o srpskoj ugroženosti u Jugoslaviji.[7] Kako su dnevne novine Politika bile najtiražnije i najutjecajnije, uvelike su doprinijele stvaranju klime koja je pogodovala netrpeljivosti prema drugim narodima u Jugoslaviji, ispočetka prema Albancima u kontekstu Antibirokratske revolucije (nemira koji su rezultirali ukidanjem autonomije Vojvodine i Kosova) a od druge polovice 1989. i prema Hrvatima. U takvom ozračju intenzivno se reaktualiziralo temu NDH te se krivnju za zločine nad Srbima pokušalo prenijeti na cijeli hrvatski narod.[8] Nadalje, razmotrimo samo sljedeće naslove iz 1990. : Koreni mržnje i genocida nad Srbima; Srpski opanak na dnu jame; U krvavim orgijama učestvovali su i katolički sveštenici; Hrvatski specijalci bacali srpsku decu, itd. Lažno izvještavanje nije se ograničavalo samo na tisak, čega je primjer Radio Knin početkom srpske pobune 17. 8. 1990.[9] Nadalje primjerice, kad su srpski pobunjenici zauzeli pakračku policijsku postaju, hrvatske su snage krenule u povrat postaje pod svoj nadzor, u što se umiješala i JNA, formalno kako bi razdvojila sukobljene strane, a ustvari kako bi zaštitila pobunjenike. Naslovnica Večernjih novosti taj događaj opisuje ovako: Masakr golorukog naroda, a dalje se navodi da je u napadu na Pakrac sudjelovalo 8000 redarstvenika, specijalaca i do zuba naoružanih pripadnika HDZ-a“, kao i da je prema neslužbenim informacijama ubijeno 11 Srba, iako nitko nije smrtno stradao. Reakcije na skupovima koji su organizirani su dakako bile: „Hoćemo u Pakrac“, „Branićemo Krajinu“ i sl. Na beogradskom skupu govorio je Antonije Isaković, jedan od autora Memoranduma SANU, koji je istaknuo da se probudila Srbija, kao i srpski narod u Bosni i Krajini.

Glede optužbe da je Hrvatska ta koja je uzrokovala rat svojim odcjepljenjem, dodajmo još da su planovi za tzv. Krajinu postojali već prvom polovicom 20. st.[10], kao i da je srpska pobuna 90-ih „izbila četiri mjeseca prije proglašenja novog Ustava, kojim su srpskoj manjini, jednako kao i ostalima, bila zajamčena sva građanska prava u skladu s normama Ujedinjenih naroda.“[11] Spomenimo izjavu Vasilija Krestića, srpskog povjesničara i akademika koji je ustvrdio da je Hrvatski Sabor stvorivši od Srba nacionalnu manjinu „srpskom narodu u celini objavio građanski rat te da on snosi odgovornost za taj rat“[12].

Uzmemo li dakle u obzir slabljenje Jugoslavije i volju naroda za izlaskom, kao i provalu velikosrpske ideje iz intelektualnih krugova u širu javnost, a pogonjenu predodžbom o srpskoj ugroženosti, neizbježno je da su krenuli nemiri što su se razbuktali u otvoreni rat.