Problem nasilja među vršnjacima
Jesu li naša djeca sigurna u odgojno-obrazovnim ustanovama?
Nasilje među vršnjacima, predstavlja ozbiljan problem koji se javlja širom svijeta u školama, raznim zajednicama i danas sve više u online prostoru. U ovom ćemo tekstu ukazati na glavne probleme i posljedice vršnjačkog nasilja te ćemo pokušati ponuditi neka preventivna rješenja.
Ono što počinje “samo” kao zadirkivanje u školi, lako može prerasti u fizičko nasilje. Kao i kod svakog oblika nasilja i ovdje nasilnici za žrtve biraju one koje percipiraju kao plašljive, plahe, slabije i ranjivije.
Kao prvi problem nasilja među vršnjacima možemo navesti njegovu raširenost. Gotovo da nema sredine i zajednice gdje vršnjačko nasilje nije pustilo korijenje. Dodatni problem, na koji treba kontinuirano ukazivati je prihvaćenost vršnjačkog nasilja. Upravo zbog toga što se nasilje među vršnjačkom populacijom uzima kao “zdravo za gotovo” ono se dalje širi. Poznato je da djeca od najranije dobi upijaju i uče različite oblike ponašanja. Primjerice, ako se u obitelji nekog djeteta psuje, ono će psovati i među vršnjacima, ali i u školi. Identična situacija je i s nasiljem. Kada se nasilje događa u školi to postaje posebno osjetljiv slučaj u koji valja uključiti sve nadležne školske ali i (ako je potrebno) izvanškolske organe.
Nadalje, žrtve (vršnjačkog) nasilja često pate od niskog samopoštovanja, tjeskobe i depresije. Tako roditelji posebno mogu primijetiti da je njihovo dijete sve više povučeno, postaje lošije u školi, izbjegava veća druženja i igre s vršnjacima… Nasilje ne utječe samo na žrtvu, već pate i roditelji. Iako mnogi ne žele javno govoriti o nasilju koje se dogodilo nad njihovom djecom, s nama je svoje neugodno ali tužno iskustvo podijelio bračni par iz Kutine.
“Prvo smo počeli primjećivati da se naš sin čudno ponaša. Bio je nekako tih. Nestalo je radosti na njegovu licu koja mu je bila svojstvena. Oslabio je u školi, ocjene su mu bile sve lošije. I onda je jednoga dana došao s masnicom na licu. Potpuno se zatvorio u sebe. Bio je ukočen, gotovo paraliziran. Supruzi se srce slomilo kad smo otkrili da ga skupina vršnjaka svakodnevno maltretira…”
U ovakvim situacijama roditelji često krive (kao što je ovdje slučaj) same sebe za propuste. Zašto ništa nismo primijetili? Kako to da nismo ništa vidjeli? Ova i slična pitanja si mnogi postavljaju. Imajući to na umu, neophodno je uključiti i roditelje u cjelokupnu borbu protiv vršnjačkog nasilja. Roditelji trebaju biti educirani o tome kako prepoznati znakove nasilja i kako se nositi s njima. Na taj bi način mogli već u ranijem stadiju reagirati i prevenirati ozbiljnije posljedice (psihičke i fizičke) koje nasilje sobom nosi.
Za kraj možemo i apelirati na sve sastavnice društva, prije svega na odgojno-obrazovne ustanove, da još više rade na prevenciji vršnjačkog nasilja. Potrebno je educirati mlade i upozoravati ih na sve štetnosti koje nasilje sa sobom nosi. Samo tako možemo graditi prosperitetnije društvo budućnosti.
Cilj otvaranja naše nove rubrike „Različiti. Svoji. Jednaki“ jest potaknuti kritičko mišljenje i osvijestiti sveopću populaciju o potrebama i pravima onih najslabijih i najranjivijih među nama, a to su prije svega samohrane majke s djecom i štićenice domova, a sve u svrhu ostvarivanja i provedbe najviših vrednota ustavnoga poretka. Želimo pokazati kako nasilju nije mjesto u civiliziranom društvu, te kako smo ravnopravni u različitosti, jer ona nije nešto loše, već različitost obogaćuje svijet u kojem živimo. Isto tako, žene su većinom manje plaćene nego muškarci i teže dolaze do viših pozicija, manje su zastupljena njihova postignuća u medijskom prostoru na što želimo također ukazati, kao i na predrasude prema muškarcima npr. kada su oni ti koji trpe nasilje u obitelji i dr. važne problematike. Stoga nam je želja da se i nevladine udruge još više zauzimaju za ravnopravnost spolova i provedbu Ustava Republike Hrvatske. Projekt je sufinancirala Agencija za elektroničke medije, iz Fonda za pluralizam.