Slučaj Mlinar

Prema službenim podacima, 1991. godine benkovačka je općina imala 33 378 stanovnika, od čega je 56,88% bilo Srba i 40,6% Hrvata, a ostatak su činili Jugoslaveni, neopredijeljeni itd. Prve su se znatnije međunacionalne napetosti javile 1989., kad je hrvatsko republičko vodstvo podržalo prosvjed rudara albanske nacionalnosti kod Kosovske Mitrovice kojim se htjelo ukazati na srpsko oduzimanje kosovske autonomije, što je protumačeno kao protivno Titovim tekovinama. Hrvatski i albanski nacionalizam smatralo se prijetnjama Jugoslaviji, a druge strane, srpski se nacionalizam, vidljiv primjerice pri kninskom obilježavanju 600. obljetnice Kosovske bitke, nastojalo umanjiti.

Nakon pojave višestranačja i demokratskih strujanja, benkovačko vodstvo opredijelilo se za demokraciju, no u obliku demokratskog centralizma s ciljem očuvanja privilegija, budući da zastupljenost rukovodećih mjesta nije pratila etnički udio stanovništva te je tako više od 80% njih bilo popunjeno Srbima. Tako su komunisti podupirali Slobodana Miloševića i nemalo ih je prešlo u Srpsku demokratsku stranku, osnovanu u veljači 1990. pod predsjedništvom Jovana Raškovića.

Na osnivačkoj skupštini HDZ-a u Benkovcu 18. ožujka 1990. kulminirale su napetosti započete početkom predizborne kampanje te je tako ovdje veća skupina Srba provocirala Hrvate, a nakon pjesama poput „Tko to kaže, tko to laže“ i povika „Ubit ćemo Tuđmana“, osobito nakon što je Tuđman počeo iznositi program, započeo je nered, tijekom kojeg se zbio i pokušaj atentata na njega. Time su započeli ozbiljniji međunacionalni sukobi na širem benkovačkom području.

Na izborima za gradsku skupštinu SDS-u je pripalo 28 mjesta, HDZ-u 23, SKH-SDP 15, itd. Nikom nije pripala većina i došlo je do ideje stvaranja koalicije SDS-a i HDZ-a, poradi konstituiranja općinskih tijela, ali i demontiranja komunističkih stranaka, no to bi za Srbe značilo priznavanje izbornih rezultata i štoviše, hrvatske države, te su od toga odustali. Tako je SDS otišao suprotnim smjerom, naime huškanja, fabrikacija i propagande, a prvo su prekinute sve veze s hrvatskim vlastima te su formirane nelegitimne. Ključni je element za prekretnicu u pogledu motiviranja stanovništva na iste ciljeve bio upravo slučaj Mlinar.

Miroslav Mlinar rođen je 1967. u Benkovcu. Tijekom školovanja isticao se kao uzoran učenik, par puta i nagrađen za izniman uspjeh. Bio je urednik omladinskog lista i organizator omladinskih radnih akcija, uključen u razne sportske aktivnosti, kao i kulturne, poput foto-kino i dramske sekcije. Želio je baviti se glumom i sudjelovao je u snimanju nekoliko filmova na benkovačkom području, no u dva navrata nije uspio proći prijemni ispit na beogradskom Fakultetu dramskih umjetnosti. S majčine je strane imao jak komunistički pedigre, a on je zajedno s Mlinarovim uspjesima doprinio tome da je lokalno socijalističko vodstvo u njega polagalo nadu glede budućnosti te je tako bio član mnogih tijela, između ostalog i predsjednik omladinskog saveza, sve do vojnog roka.

Njegovi prijatelji, kao i nadređeni u vojsci, navode kako je uvijek volio biti u središtu pažnje. Njegov najbolji prijatelj, Aleksandar Žeželj, kaže da ga je najviše motivirala želja da u svemu bude prvi. Njegovi nadređeni u Slovenskoj Bistrici, gdje je služio vojni rok, u zabilješci navode: „Uvijek je želio da njegov rad bude cijenjen i zapažen, a on posebno cijenjen i pohvaljen, da bude u centru pažnje.“ Potonji također navode da je često „padao u depresivno stanje, povlačio se i zatvarao u prostorije iz kojih nije izlazio po par sati, a pogotovo kada po njegovom mišljenju njegov rad nije bio toliko cijenjen koliko je on mislio“. Njegovi poznanici iznose neke indicije glede njegova duševnog zdravlja, a i u dokumentima se vidi kako je njegova majka podigla njegov liječnički karton te pokušala ukloniti informacije o njegovoj duševnoj bolesti jer je oduvijek željela da, kako jednom prilikom navodi, „bude oficir naše Armije“. Ako je zaista bio takvog stanja, trebao se liječiti na neuropsihijatriji Medicinskog centra Šibenik, gdje je ravnatelj bio dr. Jovan Rašković, kasnije predsjednik SDS-a i Mlinarov mentor. Razvidno je da je KOS raspolagao agentima na svim poljima društva, pa nije teško zamisliti da je interesima beogradskog režima služio i manipuliranjem pogodnim pacijentima.

Bilo kako bilo, Mlinar je sam izjavljivao da mu je Rašković postao „duhovni otac“, što je bitna kvalifikacija uzme li se u obzir da nije odrastao uz oca. Preko njega dolazi u doticaj s drugima iz srpskih političkih krugova, a tako i obavještajnih krugova. Mlinar je kao nezaposlen, frustriran neuspjehom u pogledu filmske karijere i željan isticanja, a ipak s određenim glumačkim sposobnostima, profilom savršeno odgovarao već pripremljenim idejama za subverzivne radnje protiv uspostave Republike Hrvatske. Ciljevi su dakako bili diskreditiranje hrvatskih institucija kako na međunarodnom, tako i na unutarnjem planu, homogenizacija srpskog stanovništva izazivanjem nepovjerenja i pronalazak povoda za intervenciju JNA u Hrvatskoj kako bi se spriječilo tobožnji novi genocid nad Srbima, što se vidi iz intervjua koji je Aleksandar Vasiljković, načelnik KOS-a, dao 1992

Upućen je na osnivačku skupštinu SDS-a u Beograd, 12. svibnja 1990., nakon koje su dogovorene pojedinosti operacije koju se imalo sprovesti. Tako je u Benkovcu 19. svibnja otišao Zdravku Zečeviću, kasnije prvom pobunjeničkom predsjedniku benkovačke skupštine i članu predsjedništva RSK. Njegova žena, medicinska sestra, načinila mu je precizne rezove na dijelu dlana desne ruke, lijevoj strani vrata i na desnoj strani abdomena. Nakon toga je otišao odande, u prolazu između dviju ulica odglumio napad i puzao dok ga netko nije pronašao.

Pronašla su ga dvojica iz obližnjeg kafića i odvela u Dom zdravlja, gdje je bio liječnik iz garnizonske ambulante koji je te večeri mijenjao kolegu. Utvrđeno je da rane više ni ne krvare te su površinske, a Mlinar je upućen na zadarsku kirurgiju, koji su potvrdili rečeno, ali i načinili rendgensku snimku kako bi se uvjerili da nije probijena trbušna stijenka. Utvrdili su međutim da se Mlinar nalazi u stanju akutne psihoze, što je s obzirom na težinu zadobivenih ozljeda bilo neobično. Kasnije je prebačen u kninsku bolnicu pod izlikom da se u Zadru ne osjeća sigurno. Bilo je raznih optužbi, pa tako i da su u Zadru „odbili liječiti Srbina“, što je zanimljivo uzevši u obzir činjenicu da je Mlinar u Zadar upućen po specijalističkoj uputnici, koja ne sadrži identitet, već samo oznaku ozljede. U Kninu su opovrgnuli dotadašnje dijagnoze i izjavili kako mladić ima potres mozga a njegove se ozljede, uzme li se u obzir njegove psihičke posljedice, može smatrati težim tjelesnim ozljedama. To je izazvalo ogorčenje zadarskih liječnika te je javnosti priopćena detaljna analiza Mlinarova tretmana u kojoj stoji kako „ne može biti ni riječi o potresu mozga i težim tjelesnim povredama“.

Taj liječnički sukob krajnje je ispolitiziran, kao što je uostalom bilo i s cijelim slučajem Mlinar, o kojem se pisalo nadugačko i naširoko, budući da krivac, naravno - nije otkriven. Već dan nakon tobožnjeg napada na Mlinara Jovan Rašković na Osnivačkoj skupštini SDS-a u Zadru donosi odluku o suspenziji svih odnosa „s hrvatskim Saborom i kroatocentričnim strankama, uključujući i Savez komunista Hrvatske“, implicirajući da su Hrvati, s Tuđmanom na čelu, krivi za ono što se dogodilo Mlinaru. Inače je propaganda učinila svoje te se opravdano može smatrati kako su ljudi dovedeni u stanje svojevrsne kolektivne psihoze, a ovim činom nepovjerenje prema hrvatskim institucijama još je više produbljeno. Ovaj Raškovićev čin nema smisla ako je on zaista gledao interese srpskog naroda u Hrvatskoj, jer tada bi surađivao s hrvatskim institucijama. No bjelodano je da se samo tražilo povod za već unaprijed dogovoreni scenarij.

Koliko su srpskoj politici zbivanja oko Mlinara važna svjedoči i podatak da se na njih pozivao i Slobodan Milošević tijekom sudskog procesa u Haagu, navodeći ih kao glavni primjer zastrašivanja srpskog naroda u Hrvatskoj, a spominjalo ih se i u suđenju Milanu Martiću. Cijeli slučaj Mlinar danas je zaboravljen u hrvatskoj javnosti, a očigledno je iznimno važan za razvoj događaja u predvečerje Domovinskog rata, kao i njegova raspleta i stanja koje je dovelo do bijega srpskog stanovništva iz tih krajeva.

Izvori: Luka KNEZ, Slučaj Mlinar: Obavještajne službe i velikosrpska agresija, Despot Infinitus, Zagreb, 2021.