[ČOVJEK PRIJE SVEGA] Vlč. Dragutin Goričanec - svećenik kojemu su kilometri postali put do čovjeka
Od Fiće kojim je stigao čak do Međugorja, preko vozačke dozvole za autobus, pa sve do Udruge Job i posebnog autobusa prilagođenog osobama s invaliditetom - život vlč. Dragutina Goričanca obilježen je ljudima koje je trebalo nekamo povesti, ali još više onima kojima je trebalo biti blizu. U emisiji ''Čovjek prije svega'' otkriva i mnogo osobniju priču - onu o dječaku koji je iskusio odbacivanje i svećeniku koji je upravo zato naučio prepoznati čovjeka na rubu.
Na prvi pogled teško je spojiti svećenika, autobus, Fiću i tisuće prijeđenih kilometara. No ovo je tek kratki opis pastorala vlč. Dragutina Goričanca. Vozačku dozvolu za autobus nije, kaže, polagao zato što je oduvijek sanjao o velikim vozilima. Potreba se pojavila u pastoralu.
''Trebalo je omogućiti ljudima da dođu na misu. Nije mi drugo preostalo nego položiti za autobus.''
Prije autobusa, međutim, bio je Fićo. Mali automobil s kojim je vlč. Goričanec krenuo i na mnogo ozbiljnije putovanje nego što bi se od njega očekivalo - sve do Međugorja.
''Kad smo došli na granicu, smijali su se. Pitali su nas kako smo s takvim autom uopće stigli'', prisjeća se. ''Rekao sam: dobar je, dovezao nas je iz Zagreba, valjda će nas i vratiti.''
S vremenom su vozila postajala veća, kao i potrebe ljudi kojima je želio pomoći. Presudan trenutak dogodio se u Lourdesu, gdje je ugledao posebno prilagođen autobus za osobe s invaliditetom.
''Kad sam vidio taj autobus, bilo mi je jasno da moramo nešto učiniti. Trebao nam je neki okvir kako bismo takav autobus mogli dovesti i ovdje.''
Tako je nastala Udruga Job. Ime nije izabrano slučajno. Nadahnuto je biblijskim Jobom - čovjekom koji je imao sve, potom gotovo sve izgubio, ali ni u najtežim trenucima nije izgubio vjeru.
''Svi trebamo vježbati strpljivost poput Joba - i oni koji pomažu i oni koji prolaze kroz teškoće'', kaže vlč. Goričanec.
Iako je gotovo nemoguće odvojiti njegov pastoral od automobila, kombija i autobusa, sam priznaje da bi najradije živio posve drukčije.
''Ja bih najviše volio da nas je toliko svećenika da nam automobil uopće ne treba i da možemo svugdje pješice. Ali premalo nas je i jednostavno ne stignemo.''
Iza svećenika koji danas odlazi prema ljudima koje društvo nerijetko ne primjećuje krije se i iskustvo vlastitog odbacivanja. Kao dječak želio je pripadati društvu vršnjaka. Priključio se skupini koja je krala sitnice, a potom je uzeo novac iz novčanika majčina ujaka kako bi mogao častiti društvo sendvičima i sokovima. Vrlo brzo bio je otkriven.
No, kaže, kazna kod kuće nije bila ono što ga je najviše pogodilo.
„Još je teže bilo što su me svi u školi odbacili. Nitko se više nije htio družiti sa mnom.“
Djeca su, prisjeća se, upirala prstom u njega, nazivala ga lopovom, a na ulici su prema njemu bacali kamenje. Nestao je i osjećaj sigurnosti kod kuće. Sve ga je to dovelo do duboke osobne krize. Možda upravo zato danas tako lako prepoznaje čovjeka iza pogreške, životnog pada ili etikete koju mu drugi prišiju. Njegov pastoral godinama ga vodi prema osobama s invaliditetom, beskućnicima, ovisnicima, zatvorenicima i svima onima pokraj kojih je najlakše proći. A kilometri koje je pritom prevalio postali su mnogo više od prijeđenog puta. Postali su način da nekome kaže: nisi sam.
Priču o vlč. Dragutinu Goričancu, njegovu neobičnom vozačkom stažu, Udruzi Job, ljudima koji su promijenili njegov život, ali i osobnom putu koji ga je oblikovao, pogledajte u novoj epizodi emisije ''Čovjek prije svega'' na Laudato televiziji.
