Kako jedan ''Progledaj srcem'' može ispuniti osobu?

U sumraku mirne večeri, dok su se sjenke dana stidljivo povlačile pred tišinom svetoga, pod svodom neba prošaranim zlatnim nitima sunčeva zalaska, počela je titrati glazba; tiha, a snažna poput svjetlosti svijeće koja gori u hramu srca.  Svaki ton duhovne pjesme bio je poput daha anđela, nevidljiv, ali osjetan, donoseći mir koji nadilazi razum, nadu koja ne razočarava i tišinu u kojoj šapuće vječnost. Ja sam došla iz daljine.  Iz drugoga grada.  Na štakama. Tjelesno slaba, ali iznutra izgladnjela, žedna Ljubavi. Ta žeđ nije tražila riječ, već pogled, dodir, samo to da netko zna da postojim, da sam stigla. I On je znao. Ljudi su stajali zajedno, kao apostoli u gornjoj sobi u iščekivanju nečeg većeg od njih samih. Ruke lagano podignute, oči zatvorene, duša otvorena. U tom zajedništvu svaki je čovjek bio hram, a svaka nota tamjan koji se uzdiže k nebu. 
Glasovi su se dizali poput molitve, poput jezika Duha koji ne traži riječi, samo predanje.

I tada, baš kao u Djelima apostolskim kada je Duh Sveti sišao kao ognjeni plamen, glazba je postala vjetar koji trese nutrinu.  Nije bilo buke, ali sve se u meni pomicalo. Bila sam tamo, ranjena, ali On me je susreo – ne preko mojih koraka, nego preko srca. Kao da se Nebo preselilo u mene – ne da bi ostalo daleko, nego da bi postalo moj dom. Duh Sveti spuštao se nevidljivo, ali stvarno: u suzama koje su mi tekle bez tuge, u osmijehu koji nisam znala da još imam, u miru koji ulazi tamo gdje je bila rana.  I On, Ljubav sama, nije me prošao. Na svojim štakama, ali iznutra uspravna, bila sam nošena – ne više sobom, nego Njime. To nije bio samo koncert. Bio je to novi Pedeseti dan, moj osobni, moj Jeruzalem. To je bio trenutak kada je pjesma postala Riječ, a Riječ tijelom u meni. Ljubavno pismo Neba otpjevano je svakome tko je došao gladan istine i žedan živoga Boga.  I Duh je ispunio prostor, baš kao tada u Jeruzalemu. Tu, među tonovima,molitvom, između nota i tišine, dogodilo se čudo.  U toj dvorani, na taj sveti dan, 18. svibnja, moje je srce konačno pronašlo dom.  I znam, više nisam ista. I nikad više ne ću biti.
Emilia