Morala sam donijeti odluku o životu ili smrti svog djeteta, ovo sam naučila iz toga

Doktorov vedri glas pretvorio se u hladan, odrješit monotoni ton. Izašao je iz sobe i vratio se s tehničarkom. Pretpostavila sam da jednostavno nema dovoljno iskustva u izvođenju ultrazvuka i osjetila iritaciju dok je žena ponavljala sve što je on maloprije učinio. Zatim je položila ruku na moju i izgovorila riječi koje nijedna buduća majka ne želi čuti: „Žao mi je, nešto nije u redu s bebom. Moramo pozvati specijalista.“
„Ali ne može biti“, odmah sam odgovorila. „Vidjela sam lice. Beba izgleda dobro.“ Odmahnula je glavom i stisnula mi ruku. Prošla me jeza.

Konzultant je sjeo pokraj mene. Pokazivao je na monitoru sitna mjesta na tijelu moje bebe i tiho izgovarao nerazumljive brojeve. „Moram vam reći, gospođo Williams, ova beba neće preživjeti. Ima tanatofornu displaziju, smrtonosnu koštanu deformaciju koja će zasigurno dovesti do smrti ubrzo nakon poroda. Prsa su premala da bi omogućila razvoj pluća.“ Pauza. „Predlažem da se sutra vratite s partnerom i razgovarat ćemo o tome što želite učiniti.“
Nekoliko minuta kasnije našla sam se u izdvojenoj sobi s drugim specijalistom. Tek tada sam shvatila što znači izraz „što želite učiniti“. Slušala sam kako mi liječnik predlaže moguće datume prekida trudnoće.

„To je najmilostivija stvar, zar ne?“ rekla sam suprugu Paulu te večeri, nakon što su naše dvije starije kćeri otišle na spavanje. Nekada bih bez oklijevanja izrazila protivljenje pobačaju. Sada sam bila šokirana spoznajom da jedino što želim jest što prije izbaciti fetus iz svoga tijela. Znali smo da nas golo moralno načelo neće održati kroz ostatak trudnoće bez nade; nije bilo dovoljno snage da se suočimo s mogućnošću gledanja kako nam dijete umire u mukama. Paul je predložio da molimo.

Oboje smo imali osjećaj kao da nam Bog osobno govori u srce: Evo bolesnog i umirućeg djeteta. Hoćete li ga voljeti zbog mene? Pitanje je sve preokrenulo. Više nije bilo riječ o apstraktnom etičkom načelu, nego o tihom imperativu ljubavi. Prije nego što smo završili molitvu, ponor između načela i odluke bio je premošten. Te noći, dok sam legla u krevet, shvatila sam da je odluka donesena.

Nisam očekivala da će ta odluka izazvati toliku ljutnju kod drugih. Jedan sveučilišni kolega, liječnik, iznio je argumente za pobačaj: „Ne prekinuti trudnoću u slučaju dokazane abnormalnosti ploda moralno je pogrešno jer se time svjesno donosi izbjegljiva patnja na svijet. Etički imperativ je prekinuti trudnoću u slučaju suboptimalnog života.“

Osjećala sam se kao studentica kojoj je profesor netom spustio ocjenu zbog loše argumentiranog eseja. Znala sam da njegove riječi nisu namijenjene meni osobno – na Oxfordu to nikad nije osobno – iako sam ih pokušala shvatiti s akademskim odmakom, nisu mi dale spavati. Pojam „suboptimalno“ danima mi je odzvanjao u glavi.

Polako sam oblikovala protuargument. Takvo razmišljanje počiva na specifičnoj definiciji normalnosti, zdravlja i kvalitete života. Ali što ako je sama definicija upitna? Tko određuje što je normalno? Je li to inteligencija, izgled, boja kože? Normalnost je relativna kategorija. Mojih troje djece smjestila bih na različite točke tog spektra. Bih li, kao majka koja ih jednako voli, mogla reći koje je dijete vrjednije, dostojnije života?

I što ako čovjek ne može birati? Ako bolest ili nesreća oduzmu sposobnost odlučivanja? Čini li ga to manje osobom? Ako se rodiš bez talenta i tvom tijelu nedostaje „normalna“ građa, znači li to da nisi osoba?

Našu treću kćer nazvali smo Cerian, velško za „voljena“. Njezino srce stalo je sat vremena prije poroda. U tom trenutku Božja prisutnost ispunila je sobu. Teška, sveta, intimna. Znala sam da je Bog došao u svojoj ljubavi po to maleno, deformirano dijete. Nije bilo bolne agonije, samo mirno čudo Njegove prisutnosti.