Prekrasno svjedočanstvo objavljeno u knjizi “Iz torbe pučkog misionara”

Danas, 15. rujna 2025., poznati je svećenik dominikanac i pučki misionar, fr. Drago Kolimbatović, proslavio 100. rođendan. Tim povodom ponavljamo ovo prekrasno svjedočanstvo objavljeno u knjizi “Iz torbe pučkog misionara” u izdanju Dominikanske naklade Istina. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige ekskluzivno je i vrijedi isključivo za portal Bitno.net.

Već se mračilo. Bio sam umoran i iscrpljen jer sam taj dan u dva navrata ispovijedao punih osam sati. Sigurno zato posljednjoj pokornici nisam posvetio dovoljno pomnje, konkretno: nisam joj postavio ni jedno pitanje, mada sam to prakticirao kad god bih osjetio da je ispovijed nepotpuna, već sam joj bio zadao i pokoru. Tada – ponukan nekom nutarnjom silom – obratim joj se sa svom ljubaznošću: Gospođo, oprostite, umoran sam i nisam vas zapitao, a pretpostavljam da je u vašem životu bilo pobačaja koje nikada niste ispovjedili, sada vam se pruža prilika da to reknete.

Nastao je tajac… Gospođo! nastavim, nemojte se bojati! Ja nisam ovdje da vas osudim, nego da vam u ime Kristovo udijelim oproštenje i mir. Tada, potpuno razgovijetno, slog po slog, rekne: Je-da-na-est. Na trenutak sam zastao, ali prije nego što sam se snašao, žena udri u plač, tako glasan i tako bolan da mi se krv ledila u žilama. Pokušao sam je smiriti, ali uzalud!

Pa zašto da je smirujem – pomislio sam. Zar to nisu suze pokajnice! Kad dade oduška svojoj boli, smirit će se. I doista, nakon desetak beskrajno dugih minuta prestala je ridati, a onda će mi kroz suze: Oče, sam Bog zna kolike sam krunice izmolila, kolike devetnice obavila, koliko dana o kruhu i vodi postila, kolike kilometre propješačila idući na razna hodočašća, a sve za to: ne bih li od Boga isprosila milost da s tim grijesima uspijem izići pred ispovjednika. Kad god sam do sada to pokušala izgovoriti, svaki put mi se dogodilo kao da je sam đavao rukom začepio moja usta. Vraćala sam se natrag u svoj dom sa svojim paklom u srcu i u duši. I ovaj put bi mi se to isto dogodilo da mi niste progovorili onako toplo, s riječima koje su mi ulile pouzdanje da neću biti odbijena.

Danas se s pravom pitam: Nije li mi dobri Bog samim tim slučajem uzvratio stostruko za sve napore onoga dana, sve da ni jednu drugu utjehu nisam doživio?!

A služba ispovijedanja najteži je svećenički križ! Sjediti u ispovjedaonici po dva, tri i više sati uzastopce, u onečišćenom zraku, bez ikakve ventilacije, sjediti i neprestano slušati nabrajanje kojekakve bijede, najraznovrsnijih grijeha, nerijetko i perverznosti; često biti primoran postavljati mučna pitanja da bi se dobio barem nekakav uvid u stvarnu odgovornost pokornika; znati odgovoriti na svako postavljeno pitanje, ali teološki utemeljeno i pri svemu tome biti vođen isključivo ljubavlju, da pokornik u svakom slučaju doživi svog ispovjednika kao milosrdnog i dobrog oca koji mu želi smo dobro – doista je teško, neopisivo teško. Ali tu se događa da križ postaje jamstvo utjehe i radosti, baš kako je Krist rekao aludirajući na svoju muku: “Žena kad rađa, žalosna je, jer je došao njezin čas; ali kad rodi djetešce, ne spominje se više muke od radosti što se čovjek rodio na svijet!” (Iv 16,21). Nema sumnje, svaka sakramentalna ispovijed ima nešto zajedničkog s porođajnim bolima, i za pokornika i za ispovjednika, ali kad se sretno privede kraju, obojici predstavlja neopisivu radost. Po njoj se rađa novi čovjek, dakako, u duhovnom smislu, rađa se kao dijete Božje, postaje sudionikom u božanskom životu.

Tko je fr. Drago Kolimbatović?
Otac Drago rođen je 15. rujna 1925. u Supetru na otoku Braču. Nakon osnovne škole u rodnome mjestu, klasičnu je gimnaziju pohađao u Bolu i Zagrebu. Sudbina njegova naraštaja bila je obilježena ratom: 1943. godine bombardiran je zagrebački dominikanski samostan, pa je Drago nastavio školovanje iz Samobora, živeći u franjevačkom samostanu dok je kao dominikanski kandidat pohađao Nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju na Šalati, stoji na stranicama Hrvatske dominikanske provincije.

Krajem rata, poput mnogih sunarodnjaka, uputio se prema Bleiburgu u zbijeg. Na prijevaru je predan komunističkim vlastima te je dva mjeseca proveo u kaznionici u Zagrebu nakon čega je poslan na služenje vojnoga roka u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Godine 1947. stupio je u dominikanski novicijat u Dubrovniku, gdje je započeo studij filozofije i teologije. Za svećenika je zaređen 1953.

Posebnu prekretnicu označila je 1975. godina, kada osniva dominikansku kuću i župu Sv. Križa u Klopču kraj Zenice. Tim je činom dominikanski red nakon stoljeća odsutnosti ponovno došao u Bosnu.

Najpoznatiji je, ipak, kao pučki misionar. Tijekom desetljeća održao je više od 250 misija, osobito po Bosni, gdje je na jednostavan i blizak način naviještao Evanđelje Isusa Krista.

Autor je nekoliko značajnih knjiga: S Franjom Asiškim u treće tisućljeće, Iz torbe pučkog misionara te Moj Bleiburg. Od svibnja 1945. do svibnja 1947., djela u kojem dokumentira vlastita ratna i poratna iskustva. Upravo je ovu posljednju knjigu napisao na poticaj kardinala Franje Kuharića. Godine 2012. objavio je i knjigu Susreti i poruke, u kojoj govori o važnosti susreta s Kristom i ljudima.

Otac Drago više je puta obilježavao velike jubileje: Zlatnu misu 2003. u rodnom Supetru, 90. rođendan 2015. u Korčuli, a sada i stoti u Splitu u dominikanskom Samostanu sv. Katarine Aleksandrijske. Svaka od tih proslava bila je prilika da vjernici, braća i sestre redovnici i prijatelji izraze zahvalnost Bogu za njegov život i služenje.