"Ruža iz ruke Presvete Djevice"

Hvaljen Isus i Marija!

Želim podijeliti svjedočanstvo koje sam već više puta izrekla pred svojom župnom zajednicom, no nakon ovogodišnjeg koncerta "Progledaj srcem" osjetila sam potrebu podijeliti ga i s vama. Prvi put sam na koncert "Progledaj srcem" otišla prošle godine. Iako inače ne volim gužve ni velika slavljenja, na koncert sam otišla radi svoje prijateljice Janje koja živi u Belgiji. Bila je toliko uzbuđena što će doći u Zagreb samo zbog tog koncerta. Kupila je karte čim su bile puštene u prodaju i dogovorile smo se da ćemo ići zajedno.

U to vrijeme nosila sam veliku bol u srcu. Nakon osmero žive i zdrave djece, doživjela sam spontani pobačaj. Taj gubitak bio je velik udarac, ali prihvatila sam ga kao križ koji mi je Gospodin poslao. Tješila sam se da su i druge žene prošle isto i pokušala ostati čvrsta. No, samo deset dana prije koncerta – drugi spontani pobačaj. Ovaj me put gubitak duboko slomio. Bila sam uvjerena da će trudnoća biti uredna, da mi se Bog smilovao. No, iznenada – bolna vijest, drugi gubitak. Osjećala sam se kao da me je netko izbacio iz katapulta – tuga, pitanja o mom majčinstvu, koje mi je do tada bilo središte života. Nisam shvaćala da je Bog veći od mog majčinstva, mojih mjerila, mojih planova.

Nisam imala snage ići na koncert. No, nisam htjela razočarati Janju koja je već bila na putu iz Belgije. I otišle smo – unatoč boli. Na koncertu sam stajala u gužvi, s puno buke oko sebe, a duši mi je trebao mir. U jednom trenutku na pozornicu je izašla Marija Husar i zapjevala pjesmu posvećenu Mariji. U tom trenutku osjetila sam jak, predivan miris crvenih ruža. Oko mene su ljudi pjevali, a na ekranu je pisalo: MARIJA. Osjetila sam Njezinu prisutnost. Djevica Marija bila je tu – uz mene. Osjetila sam nježnost, ljepotu, mir… Pokrenulo se nešto duboko u meni: radost, utjeha, sigurnost. Djevica je sa mnom! Do kraja koncerta sam pjevala, plesala i slavila Boga – zajedno s Janjom koja je tada bila u visokom stupnju trudnoće. Kad smo se vratile kući, sve sam ispričala suprugu. Njegova prva reakcija bila je pomalo skeptična: "Ma daj, Zorka… Doma stalno nešto prigovaraš, a vani kao svetica. Tko zna što si ti osjetila, ali Djevicu Mariju nisi!"

No, već sljedećeg jutra Bog mu je odgovorio – bez riječi. Bila je nedjelja, otišli smo svi na svetu Misu. Naš župnik u Gajnicama, poznat po kreativnim propovijedima, tog je dana iz sakristije donio – crvenu ružu. Govorio je o darivanju dobra drugima, o tome da svakoga dana nekome darujemo ružu – dobro djelo. I na kraju propovijedi rekao je da će svoju ružu danas darovati – meni. Prošao je kroz prepunu crkvu i dao mi ju je u ruku. Ta ruža – taj mali znak – bila je za mene Božji odgovor, utjeha i potvrda: da, bila sam tamo s Marijom. Suprug mi je kasnije priznao: "Čim sam vidio ružu, znao sam da ide tebi."

Ove godine ponovno sam, neplanirano, otišla na koncert – ovaj put sa suprugom. Dan prije netko nam je ponudio karte. I baš kada je na pozornicu izašla djevojčica Marija, ona za koju smo prošle godine svi zajedno molili, srce mi je zadrhtalo. Bila je tu, zdrava, ozarena. U njezinim očima bilo je jasno: Marija je s njom.Djevica Marija – Zagovornica naša jaka! Nositeljica mira i naša radost!

Hvala joj. Hvala Majci što je uz nas, što nas zagovara.
Hvala vama koji pjevate Njezinu Sinu i slavite ga.

Neka vas Gospodin blagoslovi, vas i sve vaše!

Srdačno u Gospodinu!
Zorka Pivac