"Bog trpi zbog naše udaljenosti i, kad se izgubimo, On čeka naš povratak"

Papa Franjo, u nedjeljnom nagovoru uz molitvu Anđeo Gospodnji, govorio je o milosrđu. 

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Evanđelje današnje liturgije donosi nam tri prispodobe o milosrđu (usp. Lk 15,4-32). Isus ih iznosi kao odgovor na mrmljanje farizeja i pismoznanaca koji kažu: "Ovaj prima grešnike i blaguje s njima" (r. 2). Ako je to za njih vjerski sablažnjivo, Isus nam, primajući grješnike i blagujući s njima, otkriva da je Bog upravo takav: nikoga ne isključuje, svakoga želi na svojoj gozbi, jer sve voli kao svoju djecu. Tri prispodobe sažimaju srž Evanđelja: Bog je Otac i dolazi nas tražiti svaki put kad smo izgubljeni.

Naime, protagonisti prispodoba, koji predstavljaju Boga, jesu: pastir koji traži izgubljenu ovcu, žena koja pronalazi izgubljenu drahmu i otac izgubljenog sina. Zaustavimo se na aspektu koji je zajednički ovim trima protagonistima, a koji bismo mogli definirati na sljedeći način: tjeskoba zbog gubitka, nedostatka. Svi troje, uostalom, kad bi malo proračunali, mogli bi biti mirni: pastiru nedostaje jedna ovca, ali ima devedeset i devet drugih; ženi drahma, ali ima devet drugih; a i Otac ima drugog sina, poslušnog, kojemu se treba posvetiti. No, u njihovim srcima postoji tjeskoba zbog onoga što nedostaje: ovca, drahma, sin koji je otišao. Onaj tko voli, brine za one koji nedostaju, one koji su odsutni, on traži one koji su izgubljeni, oni čekaju one koji su otišli. Jer želi da se nitko ne izgubi.

Braćo i sestre, Bog je takav: nije 'miran' ako se udaljimo od Njega, boli ga, potresen je; on kreće u potragu za nama, dok nas ne vrati u svoje naručje. Gospodin ne gleda na gubitke i rizike, On ima srce oca i majke, a pati zbog nedostatka voljene djece. Da, Bog trpi zbog naše udaljenosti i, kad se izgubimo, On čeka naš povratak. Zapamtimo: Bog nas uvijek čeka raširenih ruku, bez obzira na životnu situaciju u kojoj smo se izgubili. Kako kaže psalam, on ne spava, uvijek bdije nad nama (usp. 121,4-5).

Pogledajmo sada sebe i upitajmo se: nasljedujemo li Gospodina u tome, jesmo li nemirni zbog nedostatka? Imamo li nostalgiju za onima kojih nema, za onima koji su se udaljili od kršćanskog života? Nosimo li taj unutarnji nemir ili smo sretni i neuznemireni među sobom? Drugim riječima, tko nedostaje u našim zajednicama, nedostajemo li nam uistinu? Ili nam je međusobno dobro, mirnima i blaženima u svojim skupinama, bez suosjećanja za one koji su daleko? Ne radi se samo o 'otvorenosti drugima'. To je Evanđelje! Pastir u prispodobi nije rekao: "Već imam devedeset i devet ovaca, tko me tjera da idem tražiti izgubljenu?" Otišao je tražiti.

Razmislimo onda o svojim odnosima: molim li za one koji ne vjeruju, za one koji su daleko? Privlačimo li one koji su udaljeni Božjim stilom, a to je blizina, suosjećanje i nježnost? Otac želi da budemo pažljivi prema djeci koja mu najviše nedostaju. Sjetimo se nekih ljudi koje poznajemo, koji su pored nas i koji možda nikad nisu čuli da im netko kaže: “Znaš? Bogu si važan”.

Dopustimo da nas uznemire, ponukaju ova pitanja, i molimo Djevicu Mariju, Majku koja se nikada ne umara tražiti nas i brinuti se o nama, svojoj djeci'', poručio je Sveti Otac.

Nakon molitve, osvrnuo se na svoje putovanje u Kazahstan, zahvalivši svima koju su sudjelovali u pripremi njegova dolaska. Također, pozvao je sve da nastave moliti za mir i prestanak rata u Ukrajini. Na poseban je način pozdravio i etiopski narod koji danas slavi Novu godinu.