Job – prokušanost vjere, blagoslov iščekivanja

A Job ovako odgovori Gospodinu: „Ja znadem, moć je tvoja bezgranična: što god naumiš, to izvesti možeš. Tko je taj koji riječima bezumnim zamračuje božanski promisao? Govorah stoga, ali ne razumjeh, o čudesima meni neshvatljivim. O, poslušaj me, pusti me da zborim: ja ću te pitat’, a ti me pouči. Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe. Sve riječi svoje zato ja poričem i kajem se u prahu i pepelu.“ Gospodin blagoslovi novo Jobovo stanje još više negoli prijašnje. Blago mu je brojilo četrnaest tisuća ovaca, šest tisuća deva, tisuću jarmova volova i tisuću magarica. Poslije toga Job doživje dob od sto četrdeset godina i vidje djecu svoju i djecu svoje djece do četvrtog koljena.“

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Biblijskim odlomkom koji smo čuli završava Knjiga o Jobu, vrhunac opće književnosti. Joba susrećemo na našem putu kateheza o starosti: susrećemo ga kao svjedoka vjere koji ne prihvaća "karikaturu" Boga, već izvikuje svoj protest pred licem zla, sve dok Bog ne odgovori te otkrije svoje lice. I na kraju Bog odgovara, kao i uvijek, na iznenađujuć način: pokazuje Jobu njegovu slavu, ali ne da ga slomi, već to čini sebi svojstvenom nježnošću. Potrebno je pažljivo pročitati stranice ove knjige, bez predrasuda i uobičajenih mišljenja, kako bismo shvatili snagu Jobova vapaja. Dobro će nam doći biti u njegovoj školi, kako bismo nadvladali kušnje  moralizma, suočeni s ogorčenošću i potištenošću boli zbog gubitka svega.

U ovom završnom dijelu knjige – kada konačno Bog preuzima riječ, Bog ga je pohvalio jer razumije otajstva Božje nježnosti skrivene iza njegove šutnje. Bog kori Jobove prijatelje koji su smatrali da znaju sve o Bogu i boli, i kad su došli tješiti Joba, na kraju su ga počeli osuđivati svojim već unaprijed smišljenim planovima. Neka nas Bog očuva od ovog licemjernog i preuzetnog, umišljenog pijetizma!

Evo kako se Gospodin pred njima očituje: ''…(vi) ste raspalili gnjev moj jer niste o meni onako pravo govorili kao moj sluga Job. […] Sluga moj Job molit će se za vas. Imat ću obzira prema njemu i neću vam učiniti ništa nažao zato što niste o meni onako pravo govorili kao moj sluga Job.'' (42,7-8). Božja nas izjava iznenađuje, jer smo pročitali 'vatrene' stranice Jobova protesta, koje su nas zaprepastile. No ipak, kaže Gospodin, Job je dobro govorio jer je odbio prihvatiti da je Bog "progonitelj". I kao nagradu, Bog vraća Jobu dvostruko od svih njegovih dobara, nakon što ga je zamolio da moli za te njegove loše prijatelje.

Prekretnica obraćenja vjere događa se upravo na vrhuncu Jobova govora, iznošenja svega iz sebe,  gdje on kaže: ''Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac.'' (19,25-27). Možemo to protumačiti ovako: ''Bože moj, znam da ti nisi progonitelj. Moj Bog će doći i opravdat će me.''

Prispodoba iz knjige o Jobu na dramatičan i uzoran način predstavlja ono što se stvarno događa u životu. Što znači da se na osobu, obitelj ili narod sruče preteška iskušenja, nesrazmjerna ljudskoj malenosti i slabosti. U životu često, kako se kaže, "kiši po mokrom". A neki ljudi preplavljeni su količinom zala koja se čine uistinu pretjeranim i nepravednim.

Svi smo zasigurno upoznali takve ljude. Bili smo impresionirani njihovim vapajem, ali također smo se često divili postojanošću njihove vjere i ljubavi. Mislim na roditelje djece s teškim poteškoćama, ili na one koji žive s trajnom bolešću ili na bliske članove obitelji... Situacije često pogoršane nedostatkom ekonomskih resursa. U određenim povijesnim situacijama, te mnogobrojne poteškoće kao da imaju zajednički nazivnik. To je ono što se dogodilo posljednjih godina s pandemijom COVID-19 i ono što se sada događa s ratom u Ukrajini.

Možemo li te "ekscese" opravdati kao nadmoćnu racionalnost prirode i povijesti? Možemo li ih vjerski blagosloviti kao opravdan odgovor na grijehe žrtava, koje su ih zaslužile? Ne možemo. Postoji svojevrsno pravo žrtve da protestira protiv misterija zla, pravo koje Bog svakome daje, dapače, koje, u biti, On sam nadahnjuje. Božja "šutnja" u prvom trenutku znači upravo to. Bog ne bježi od suočavanja, ali na početku ostavlja Jobu da izrekne svoj jad i protest. Možda bismo ponekad trebali naučiti od Boga takvo poštovanje i nježnost.

Jobovo ispovijedanje vjere, koje proizlazi upravo iz njegova neprestanog vapaja Bogu, vrhovnoj pravdi, na kraju je dovršeno gotovo mističnim iskustvom zbog kojeg kaže: "Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe." (42,5). Ovo svjedočanstvo osobito je vjerodostojno ako ga starost preuzme na sebe, u svojoj napredujućoj krhkosti i gubitku. Toliki su starci to proživjeli! Doživjeli su i nedosljednost ljudskih obećanja. Ljudi od zakona, ljudi znanosti, čak i ljudi vjere, koji brkaju progonitelja sa žrtvom, pripisujući upravo njoj punu odgovornost za vlastitu bol.

Stari ljudi koji pronalaze put ovog svjedočanstva, koje ljutnju zbog gubitka pretvaraju u upornost iščekivanja Božjeg obećanja, nezamjenjiva su zaštita za zajednicu u suočavanju s prekomjernim zlom. Pogled vjernika koji se okreće prema Križu, uči upravo to. Naučimo i mi to, od tolikih djedova i baka, od tolikih starijih ljudi koji, poput Marije, sjedinjuju svoju molitvu, ponekad bolno dirljivu, s molitvom Sina Božjega koji se prepušta Ocu na križu.