Kateri Tekakwitha, prva domorodačka svetica Sjeverne Amerike

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Nastavljajući naše kateheze na temu apostolskog žara i strasti za naviještanjem Evanđelja, danas ćemo promotriti lik svete Kateri Tekakwithe, prve domorodačke sjevernoameričke žene koja je proglašena svetom. Rođena oko godine 1656. u mjestu na sjeveru države New York, bila je kći nekrštenog poglavice Mohawka i majke kršćanke Algonquianke, koja je naučila Kateri moliti i pjevati hvalospjeve Bogu. Mnogi od nas također su prikazani Gospodinu prvi put u obiteljskom okruženju, posebno od strane naših majki i baka. Nemojmo zaboraviti da se vjera uvijek prenosi na dijalektu, od majki i baka, i mi smo ju primili na našem dijalektu. Evangelizacija često počinje upravo tako: jednostavnim, malim gestama, kao što su roditelji koji pomažu svojoj djeci naučiti razgovarati s  Bogom u molitvi i koji im govore o Njegovoj velikoj i milosrdnoj ljubavi. Na taj su način postavljeni temelji vjere za Kateri, a često i za nas. ona je vjeru primila od mame, na dijalektu, dijalektu vjere. 

Kad je Kateri imala četiri godine, teška epidemija malih boginja pogodila je njezin narod. Umrli su joj i roditelji i mlađi brat, a sama Kateri ostala je s ožiljcima na licu i problemima s vidom. Od tog trenutka nadalje Kateri se morala suočiti s mnogim poteškoćama: fizičkim, zbog posljedica velikih boginja, ali i s nerazumijevanjem, progonima, pa čak i prijetnjama smrću koje je pretrpjela nakon svog krštenja na Uskrs 1676. Sve to u Kateri je probudilo veliku ljubav prema križu, znaku Kristove potpune ljubavi, koji se za nas predao do kraja. Svjedočanstvo Evanđelja nije samo ono što je ugodno. Moramo znati nositi i svoje svakodnevne križeve sa strpljivošću, pouzdanjem i nadom. Strpljivost pred poteškoćama. Ona je velika kršćanska vrlina. Tko nije strpljiv, nije dobar kršćanin. Strpljivost u podnošenju drugih, koji su ponekad dosadni. Život Kateri Tekakwithe pokazuje nam da je svaki izazov savladan ako otvorimo svoje srce Isusu koji nam daje potrebnu milost: strpljenje i srce otvoreno Isusu. To je recept za dobar život.  

Nakon krštenja, Kateri se morala skloniti među Mohawke u isusovačku misiju u blizini grada Montreala. Tamo je svako jutro išla na Misu, posvećivala vrijeme klanjanju pred Presvetim Sakramentom, molila krunicu i živjela pokorničkim životom. Takav njezin duhovni način življenja zadivio je sve u misiji. Prepoznali su u Kateri svetost koja je privlačila jer je proizlazila iz njezine duboke ljubavi prema Bogu. Svetost privlači: Bog nas poziva privlačnošću, želja da budemo u Njegovoj blizini. Bog privlači i ona je osjećala tu božansku privlačnost. Ujedno je, učeći djecu u misiji moliti te neprestanim ispunjavanjem svojih obveza, uključujući brigu za bolesne i starije, davala primjer poniznog služenja Bogu i bližnjemu s ljubavlju. Vjera se uvijek iskazuje služenjem. Vjera ne služi kako bismo zadovoljili sebe i svoju dušu, nego za služenje. 

Iako su ju nagovarali da se uda, Kateri je željela potpuno posvetiti svoj život Kristu. Budući da nije mogla stupiti u posvećeni život, zavjetovala se na djevičanstvo 25. ožujka 1679., na blagdan Blagovijesti. Ovaj njezin izbor otkriva još jedan vid apostolske revnosti: potpuno predanje Gospodinu. Naravno, nisu svi pozvani dati isti zavjet kao Kateri, no svaki je kršćanin pozvan svakodnevno se nepodijeljenim srcem posvetiti pozivu i poslanju koje mu je Bog povjerio, služeći Njemu i bližnjemu u duhu ljubavi.

Draga braćo i sestre, Katerin život još je jedno svjedočanstvo da apostolska revnost podrazumijeva životno jedinstvo s Isusom, hranjeno molitvom i sakramentima, i želju da se širi ljepota kršćanske poruke kroz vjernost vlastitom pozivu. Njezine posljednje riječi bile su prekrasne: "Isuse, volim Te".
Stoga i mi, crpeći snagu od Gospodina, kao što je to činila sveta Kateri Tekakwitha, učimo obavljati redovne poslove na izvanredan način i tako svaki dan rasti u vjeri, ljubavi i žarkom svjedočenju za Krista.