Papa: ''Čitav naš život je kao sjeme koje će biti zakopano da bi se rodio njegov cvijet i plod''
Sveti Otac je na općoj audijenciji srijedom svoju katehezu posvetio starosti. Govorio je o porođajnim bolima stvaranja, o povijesti stvorenja kao otajstvu trudnoće.
Katehezu prenosimo u cijelosti.
Znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela. Ta u nadi smo spašeni! (Rim 8,22-24)
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Nedavno smo proslavili Uznesenje Majke Isusove na nebo. Ovo otajstvo osvjetljava ispunjenje milosti koja je oblikovala Marijinu sudbinu, a osvjetljava i naše odredište. Ovom slikom Djevice Marije uznesene na nebo želim zaključiti ciklus kateheza o starosti. Na Zapadu ju promatramo uzdignutu prema gore obavijenom veličanstvenim svjetlom; na istoku je prikazana kako leži, spava, okružena apostolima u molitvi, dok ju uskrsli Gospodin, kao djevojčicu, nosi u rukama.
Teologija je uvijek razmišljala o odnosu ove jedinstvenog "uznesenja" i smrti, koju dogma ne definira. Mislim da bi bilo još važnije razjasniti odnos ovog otajstva s uskrsnućem Sina, koji svima nama otvara put naraštaja u život. U božanskom činu Marijina ponovnog sjedinjenja s uskrslim Kristom nije nadiđena samo normalna tjelesna izopačenost ljudske smrti, već se predviđa tjelesno uznesenje Božjeg života. Anticipira se sudbina uskrsnuća koja se tiče nas: jer, prema kršćanskoj vjeri, Uskrsli je prvorođenac mnoge braće i sestara.
Mogli bismo reći – slijedeći Isusovu riječ Nikodemu – da je to pomalo kao drugo rođenje (usp. Iv 3,3-8). Ako je prvo bilo rođenje za zemlju, ovo drugo je rođenje za nebo. Nije slučajno što apostol Pavao u tekstu koji je pročitan na početku govori o mukama rađanja (usp. Rim 8,22). Kao što, čim izađemo iz majčine utrobe, to smo uvijek mi, isto tako, ljudsko biće koje je bilo u utrobi, nakon smrti, rađa se za nebo, za Božji prostor, i još uvijek smo to mi koji smo hodali ovom zemljom. Slično kao što se dogodilo Isusu: Uskrsli je uvijek Isus, ne gubi svoju ljudskost, svoje iskustvo, pa čak ni svoju tjelesnost, jer bez nje On više ne bi bio On.
To nam govori iskustvo učenika, kojima se ukazuje četrdeset dana nakon svoga uskrsnuća. Gospodin pokazuje rane koje su zapečatile Njegovu žrtvu; ali više nisu naruženost bolno pretrpljenog gubitka dostojanstva, sada su neizbrisiv dokaz Njegove ljubavi koja je vjerna do kraja. Uskrsli Isus svojim tijelom živi u trojstvenoj Božjoj intimi! I u njoj ne gubi sjećanje, ne napušta vlastitu povijest, ne rastače odnose koje je živio na zemlji. Obećao je svojim prijateljima: "Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja." (Iv 14,3).
Uskrsli živi u Božjem svijetu, gdje svatko ima svoje mjesto, gdje se stvara nova zemlja i gradi nebeski grad, konačno čovjekovo prebivalište. Mi ne možemo zamisliti ovu preobrazbu naše smrtne tjelesnosti, ali sigurni smo da će ona zadržati prepoznatljivost naših lica te nam omogućiti da ostanemo ljudi u Božjem nebu. Omogućit će nam da s uzvišenim osjećajima sudjelujemo u beskrajnom i sretnom izobilju Božjeg stvaralačkog čina, od kojeg ćemo iz prve ruke iskusiti sve beskrajne pustolovine.
Kad Isus govori o Kraljevstvu Božjem, On ga opisuje kao svadbenu večeru, kao slavlje s prijateljima, kao posao koji kuću čini savršenom ili iznenađenja koja čine žetvu bogatijom od sjetve. Ozbiljno shvaćanje evanđeoskih riječi o Kraljevstvu omogućuje našoj osjetljivosti uživanje u Božjoj djelatnoj i stvaralačkoj ljubavi te nas usklađuje s nečuvenim odredištem života koji sijemo. U našoj starosti, drage vršnjakinje i dragi vršnjaci, važnost tolikih "detalja" od kojih se život sastoji – milovanje, osmijeh, geste, cijenjenje rada, neočekivano iznenađenje, gostoljubiva radost, vjerna povezanost – postaju važniji. Bit života, koju zbog blizine smrti držimo važnom, dragom, izgleda nam potpuno jasno. Ta mudrost starosti mjesto je našeg nastajanja, koje osvjetljava život djece, mladih, odraslih, cijele zajednice. Čitav naš život izgleda kao sjeme koje će morati biti zakopano da bi se rodio njegov cvijet i plod. Rodit će se, zajedno s ostalim svijetom. Ne bez porođajnih boli, ne bez muke, ali rodit će se (usp. Iv 16,21-23). I život uskrslog tijela bit će stotinu i tisuću puta životniji nego što smo ga okusili na ovoj zemlji (usp. Mk 10,28-31).
Draga braćo i sestre, nije slučajno što uskrsli Gospodin, čekajući apostole na jezeru, peče ribu (usp. Iv 21,9) i potom ju nudi njima. Ova gesta promišljene ljubavi daje nam razumjeti što nas čeka kad prijeđemo na drugu obalu. Da, draga braćo i sestre, osobito vi stariji, najbolje od života tek dolazi. Neka nam Gospodinova Majka i naša Majka, koja je prije nas došla u raj, vrati strepnju iščekivanja. Draga braćo i sestre, moji vršnjaci, budimo spremni na to.
