Papa Franjo biskupima: 'Naš je poziv, kao pastira – okupiti stado, ne ga rastjerati'

Božja Riječ danas nam nudi tri glagola koji nas kao kršćane i pastire u Europi izazivaju: razmišljati, obnoviti, vidjeti. Razmišljanje je ono na što nas prije svega Gospodin poziva da učinimo preko proroka Hagaja: 'Razmotrite svoje putove!', dvaput ponavlja svom narodu (Hag 1,5.7). O kojim bi aspektima svog ponašanja trebao razmisliti Božji narod? Poslušajmo što Gospodin govori: 'A vama je vrijeme da stanujete u pokrivenim kućama, dok je ovaj Dom razvaljen?' (r. 4). Narod se, nakon što se vratio iz izbjeglištva, pobrinuo da preuredi svoje domove. A sada je zadovoljan što mu je ugodno i tiho kod kuće, dok je Božji hram u ruševinama i nitko ga ne obnavlja. Ovaj poziv na razmišljanje izaziva nas: zapravo, čak i danas u Europi mi kršćani u iskušenju smo osjećati se ugodno u svojim strukturama, u svojim domovima i u svojim crkvama, u izvjesnostima koje daju tradicije, u ispunjavanju određenog konsenzusa, dok je sve oko hramova prazno i Isus je sve zaboravljeniji.

Razmislimo: koliko ljudi više nije gladno i žedno za Bogom! Ne zato što su loši, ne, već zato što nema nikoga tko bi im izazvao apetit za vjerom i ponovno razbuktao tu žeđ koja je u srcu čovjeka: onu 'stvorenu i vječnu žeđ' o kojoj govori Dante Alighieri (Paradiso, II, 19 ) i koju laka, ali gušeća diktatura konzumerizma pokušava ugasiti. Mnogi su natjerani da osjećaju samo materijalne potrebe, a ne nedostatak Boga. Lako je suditi onima koji ne vjeruju, lako je navesti razloge sekularizacije, relativizma i mnogih drugih izama, ali na kraju je sterilno. Božja nas Riječ navodi na razmišljanje o sebi: osjećamo li naklonost i suosjećanje prema onima koji nisu imali radost upoznati Isusa ili su ju izgubili? Jesmo li mirni jer nam u osnovi ne nedostaje ništa za život ili smo nestrpljivi vidjeti toliko braće i sestara daleko od Isusove radosti?

S druge strane, Gospodin preko proroka Hagaja traži od svog naroda da razmisli. On kaže: 'Sijete mnogo, malo dovozite; jedete, a niste siti; pijete, a napojit’ se ne možete; odijevate se, a nije vam toplo. Poslenik zarađuje plaću, a stavlja je u prodrt tobolac!’' (r. 6). Ukratko, narod je imao što je htio, ali nije bio sretan. Što mu je nedostajalo? Isus nam to predlaže riječima koje kao da podsjećaju na Hagajeve: 'Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; (…) gol i ne zaogrnuste me…' (Mt 25,42-43). Nedostatak ljubavi uzrokuje nesreću, jer samo ljubav (za)siti srce. Zatvoreni u interesu svojih stvari, stanovnici Jeruzalema izgubili su okus besplatnosti. Naš problem također može biti: koncentriranje na različite položaje u Crkvi, na rasprave, agende i strategije, te gubljenje iz vida stvarnog programa, programa Evanđelja: zamah ljubavi, žar besplatnosti. Izlaz iz problema i zatvorenosti uvijek je besplatni dar. Nema drugog. Razmislimo o tome.

Nakon razmišljanja, slijedi drugi korak: obnova. 'Podignite opet Dom', traži Bog od proroka (Ag 1,8). I narod obnavlja hram. Prestao se zadovoljavati mirnom sadašnjošću i radi za budućnost. To je ono što je potrebno izgradnji zajedničkog europskog doma: ostaviti neposredne pogodnosti i vratiti se dalekovidnoj viziji očeva utemeljitelja, proročkoj viziji i cjelokupnoj viziji, jer oni nisu tražili konsenzus trenutka, već su sanjali o budućnosti sviju. Tako su izgrađeni zidovi europske kuće i samo se na taj način mogu ojačati. To se odnosi i na Crkvu, Božji dom. Da bi bila lijepa i gostoljubiva, potrebno je zajedno gledati u ono što dolazi, a ne se sjećati prošlosti. Naravno, moramo ponovno krenuti od temelja, jer odande se obnavlja: iz žive tradicije Crkve koja se temelji na bitnom, na Radosnoj vijesti, na bliskosti i na svjedočenju. Otud kreće obnova, iz temelja iskonske Crkve i, uvijek, iz klanjanja Bogu i iz ljubavi prema bližnjemu, a ne iz vlastitih osobnih ukusa.

Draga braćo, želio bih vam zahvaliti na ovom teškom poslu obnove koji obavljate s milošću Božjom. Hvala vam na ovih prvih 50 godina u službi Crkve i Europe. Ohrabrimo jedni druge, i nikada se nemojmo obeshrabriti i odustati: Gospodin nas poziva na predivno djelo, na rad, kako bi njegov dom bio sve ugodniji, kako bi svi mogli ući i živjeti tamo, kako bi Crkva imala uvijek otvorena vrata za sve te da se nitko ne usredotoči samo na gledanje brave i kako bi ih promijenili.

Izraelski narod obnovio je hram vlastitim rukama. To su učinili i veliki obnovitelji vjere kontinenta. Oni su svoju malenost stavili na kocku, uzdajući se u Boga. Mislim na svetce, poput Martina, Franje, Dominika, Pija kojeg se danas sjećamo; zaštitnicima poput Benedikta, Ćirila i Metoda, Brigite, Katarine Sijenske, Terezije Benedikte od Križa. Počeli su sami, mijenjajući svoje živote, prihvaćajući Božju milost, nisu se brinuli zbog mračnih vremena, nedaća i nekih podjela, koje su oduvijek postojale. Nisu gubili vrijeme na kritiziranje i okrivljavanje. Živjeli su Evanđelje, bez obzira na relevantnost i politiku. Tako su blagom snagom Božje ljubavi utjelovili Njegov stil bliskosti, suosjećanja i nježnosti te izgradili samostane, obnovili su, obratili zemlje, vratili dušu ljudima i zemljama: nema društvenog programa, samo Evanđelje.

Obnovi moju kuću. Glagol je konjugiran u množini. Svaka rekonstrukcija odvija se zajedno, u ime jedinstva. S ostalima. Mogu postojati različite vizije, ali jedinstvo se uvijek mora očuvati. Jer, ako čuvamo milost cjeline, Gospodin gradi i tamo gdje mi ne možemo. To je naš poziv: biti Crkva, jedno tijelo među nama. Naš je poziv, kao pastira: okupiti stado, ne ga rastjerati, pa čak ni sačuvati u prekrasnim zatvorenim ogradama. Obnoviti znači postati zanatlije zajedništva, tkalci jedinstva na svim razinama: ne strategijom, već Evanđeljem.

Ako se obnovimo na ovaj način, dat ćemo svojoj braći i sestrama priliku da vide. To je treći glagol, kojim današnje Evanđelje završava, Herod pokušava 'vidjeti Isusa' (usp. Lk 9,9). Danas, kao i tada, mnogo se govori o Isusu. U ono vrijeme govorilo se: 'Ivan uskrsnu od mrtvih'; 'Pojavio se Ilija'; 'Ustao je neki od drevnih proroka.' (Lk 9,7-8 ). Svi su oni cijenili Isusa, ali nisu razumjeli Njegovu novost i zatvorili ga u već viđene sheme: Ivan, Ilija, proroci... Isus, međutim, ne može biti zatvoren u shemama 'iz druge ruke' ili 'već viđenog'.

Mnogi u Europi misle da je vjera nešto što je već viđeno, da pripada prošlosti. Zašto? Zato što u životu nisu vidjeli Isusa na djelu. A često to nisu vidjeli jer to svojim životima nismo dovoljno pokazali. Zato što se Bog vidi u licima i gestama muškaraca i žena preobraženim Njegovom prisutnošću. I ako kršćani, umjesto da isijavaju zaraznu radost Evanđelja, ponovno ponude istrošene, intelektualne i moralističke vjerske sheme, ljudi ne vide Dobrog Pastira. Ne prepoznaje Onoga koji ga, zaljubljen u svaku svoju ovcu, zove imenom i traži ju da bi ju stavio na rame. Oni ne vide Onoga čiju nevjerojatnu Muku propovijedamo, upravo zato što On ima samo jednu strast: čovjeka.

Ova božanska, milosrdna i neodoljiva ljubav vječna je novost Evanđelja. I pitanje nama, draga braćo, mudre i odvažne izbore činite u ime lude nježnosti kojom nas je Krist spasio. Ne traži od nas da pokažemo, već da pokažemo Boga, kao što su to učinili svetci: ne riječima, već životom. Traži molitvu i siromaštvo, traži kreativnost i besplatnost. Pomozimo današnjoj Europi, bolesnoj od umora, da ponovno otkrijemo uvijek mlado lice Isusa i Njegove zaručnice. Ne možemo ništa drugo nego dati sve od sebe kako bi se vidjela ova besmrtna ljepota.