Papa Franjo biskupima: 'Naš je poziv, kao pastira – okupiti stado, ne ga rastjerati'

Papa Franjo biskupima: 'Naš je poziv, kao pastira – okupiti stado, ne ga rastjerati'

Propovijed pape Franje na današnjem euharistijskom slavlju s biskupima, sudionicima plenarnog zasjedanja Europske biskupske konferencije.

Autor
Laudato/D.R.
Fotograf
Laudato
Objavljeno:
 
23.09.2021 17:23

 

Božja Riječ danas nam nudi tri glagola koji nas kao kršćane i pastire u Europi izazivaju: razmišljati, obnoviti, vidjeti. Razmišljanje je ono na što nas prije svega Gospodin poziva da učinimo preko proroka Hagaja: 'Razmotrite svoje putove!', dvaput ponavlja svom narodu (Hag 1,5.7). O kojim bi aspektima svog ponašanja trebao razmisliti Božji narod? Poslušajmo što Gospodin govori: 'A vama je vrijeme da stanujete u pokrivenim kućama, dok je ovaj Dom razvaljen?' (r. 4). Narod se, nakon što se vratio iz izbjeglištva, pobrinuo da preuredi svoje domove. A sada je zadovoljan što mu je ugodno i tiho kod kuće, dok je Božji hram u ruševinama i nitko ga ne obnavlja. Ovaj poziv na razmišljanje izaziva nas: zapravo, čak i danas u Europi mi kršćani u iskušenju smo osjećati se ugodno u svojim strukturama, u svojim domovima i u svojim crkvama, u izvjesnostima koje daju tradicije, u ispunjavanju određenog konsenzusa, dok je sve oko hramova prazno i Isus je sve zaboravljeniji.

Razmislimo: koliko ljudi više nije gladno i žedno za Bogom! Ne zato što su loši, ne, već zato što nema nikoga tko bi im izazvao apetit za vjerom i ponovno razbuktao tu žeđ koja je u srcu čovjeka: onu 'stvorenu i vječnu žeđ' o kojoj govori Dante Alighieri (Paradiso, II, 19 ) i koju laka, ali gušeća diktatura konzumerizma pokušava ugasiti. Mnogi su natjerani da osjećaju samo materijalne potrebe, a ne nedostatak Boga. Lako je suditi onima koji ne vjeruju, lako je navesti razloge sekularizacije, relativizma i mnogih drugih izama, ali na kraju je sterilno. Božja nas Riječ navodi na razmišljanje o sebi: osjećamo li naklonost i suosjećanje prema onima koji nisu imali radost upoznati Isusa ili su ju izgubili? Jesmo li mirni jer nam u osnovi ne nedostaje ništa za život ili smo nestrpljivi vidjeti toliko braće i sestara daleko od Isusove radosti?

S druge strane, Gospodin preko proroka Hagaja traži od svog naroda da razmisli. On kaže: 'Sijete mnogo, malo dovozite; jedete, a niste siti; pijete, a napojit’ se ne možete; odijevate se, a nije vam toplo. Poslenik zarađuje plaću, a stavlja je u prodrt tobolac!’' (r. 6). Ukratko, narod je imao što je htio, ali nije bio sretan. Što mu je nedostajalo? Isus nam to predlaže riječima koje kao da podsjećaju na Hagajeve: 'Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; (…) gol i ne zaogrnuste me…' (Mt 25,42-43). Nedostatak ljubavi uzrokuje nesreću, jer samo ljubav (za)siti srce. Zatvoreni u interesu svojih stvari, stanovnici Jeruzalema izgubili su okus besplatnosti. Naš problem također može biti: koncentriranje na različite položaje u Crkvi, na rasprave, agende i strategije, te gubljenje iz vida stvarnog programa, programa Evanđelja: zamah ljubavi, žar besplatnosti. Izlaz iz problema i zatvorenosti uvijek je besplatni dar. Nema drugog. Razmislimo o tome.

Nakon razmišljanja, slijedi drugi korak: obnova. 'Podignite opet Dom', traži Bog od proroka (Ag 1,8). I narod obnavlja hram. Prestao se zadovoljavati mirnom sadašnjošću i radi za budućnost. To je ono što je potrebno izgradnji zajedničkog europskog doma: ostaviti neposredne pogodnosti i vratiti se dalekovidnoj viziji očeva utemeljitelja, proročkoj viziji i cjelokupnoj viziji, jer oni nisu tražili konsenzus trenutka, već su sanjali o budućnosti sviju. Tako su izgrađeni zidovi europske kuće i samo se na taj način mogu ojačati. To se odnosi i na Crkvu, Božji dom. Da bi bila lijepa i gostoljubiva, potrebno je zajedno gledati u ono što dolazi, a ne se sjećati prošlosti. Naravno, moramo ponovno krenuti od temelja, jer odande se obnavlja: iz žive tradicije Crkve koja se temelji na bitnom, na Radosnoj vijesti, na bliskosti i na svjedočenju. Otud kreće obnova, iz temelja iskonske Crkve i, uvijek, iz klanjanja Bogu i iz ljubavi prema bližnjemu, a ne iz vlastitih osobnih ukusa.

Draga braćo, želio bih vam zahvaliti na ovom teškom poslu obnove koji obavljate s milošću Božjom. Hvala vam na ovih prvih 50 godina u službi Crkve i Europe. Ohrabrimo jedni druge, i nikada se nemojmo obeshrabriti i odustati: Gospodin nas poziva na predivno djelo, na rad, kako bi njegov dom bio sve ugodniji, kako bi svi mogli ući i živjeti tamo, kako bi Crkva imala uvijek otvorena vrata za sve te da se nitko ne usredotoči samo na gledanje brave i kako bi ih promijenili.

Izraelski narod obnovio je hram vlastitim rukama. To su učinili i veliki obnovitelji vjere kontinenta. Oni su svoju malenost stavili na kocku, uzdajući se u Boga. Mislim na svetce, poput Martina, Franje, Dominika, Pija kojeg se danas sjećamo; zaštitnicima poput Benedikta, Ćirila i Metoda, Brigite, Katarine Sijenske, Terezije Benedikte od Križa. Počeli su sami, mijenjajući svoje živote, prihvaćajući Božju milost, nisu se brinuli zbog mračnih vremena, nedaća i nekih podjela, koje su oduvijek postojale. Nisu gubili vrijeme na kritiziranje i okrivljavanje. Živjeli su Evanđelje, bez obzira na relevantnost i politiku. Tako su blagom snagom Božje ljubavi utjelovili Njegov stil bliskosti, suosjećanja i nježnosti te izgradili samostane, obnovili su, obratili zemlje, vratili dušu ljudima i zemljama: nema društvenog programa, samo Evanđelje.

Obnovi moju kuću. Glagol je konjugiran u množini. Svaka rekonstrukcija odvija se zajedno, u ime jedinstva. S ostalima. Mogu postojati različite vizije, ali jedinstvo se uvijek mora očuvati. Jer, ako čuvamo milost cjeline, Gospodin gradi i tamo gdje mi ne možemo. To je naš poziv: biti Crkva, jedno tijelo među nama. Naš je poziv, kao pastira: okupiti stado, ne ga rastjerati, pa čak ni sačuvati u prekrasnim zatvorenim ogradama. Obnoviti znači postati zanatlije zajedništva, tkalci jedinstva na svim razinama: ne strategijom, već Evanđeljem.

Ako se obnovimo na ovaj način, dat ćemo svojoj braći i sestrama priliku da vide. To je treći glagol, kojim današnje Evanđelje završava, Herod pokušava 'vidjeti Isusa' (usp. Lk 9,9). Danas, kao i tada, mnogo se govori o Isusu. U ono vrijeme govorilo se: 'Ivan uskrsnu od mrtvih'; 'Pojavio se Ilija'; 'Ustao je neki od drevnih proroka.' (Lk 9,7-8 ). Svi su oni cijenili Isusa, ali nisu razumjeli Njegovu novost i zatvorili ga u već viđene sheme: Ivan, Ilija, proroci... Isus, međutim, ne može biti zatvoren u shemama 'iz druge ruke' ili 'već viđenog'.

Mnogi u Europi misle da je vjera nešto što je već viđeno, da pripada prošlosti. Zašto? Zato što u životu nisu vidjeli Isusa na djelu. A često to nisu vidjeli jer to svojim životima nismo dovoljno pokazali. Zato što se Bog vidi u licima i gestama muškaraca i žena preobraženim Njegovom prisutnošću. I ako kršćani, umjesto da isijavaju zaraznu radost Evanđelja, ponovno ponude istrošene, intelektualne i moralističke vjerske sheme, ljudi ne vide Dobrog Pastira. Ne prepoznaje Onoga koji ga, zaljubljen u svaku svoju ovcu, zove imenom i traži ju da bi ju stavio na rame. Oni ne vide Onoga čiju nevjerojatnu Muku propovijedamo, upravo zato što On ima samo jednu strast: čovjeka.

Ova božanska, milosrdna i neodoljiva ljubav vječna je novost Evanđelja. I pitanje nama, draga braćo, mudre i odvažne izbore činite u ime lude nježnosti kojom nas je Krist spasio. Ne traži od nas da pokažemo, već da pokažemo Boga, kao što su to učinili svetci: ne riječima, već životom. Traži molitvu i siromaštvo, traži kreativnost i besplatnost. Pomozimo današnjoj Europi, bolesnoj od umora, da ponovno otkrijemo uvijek mlado lice Isusa i Njegove zaručnice. Ne možemo ništa drugo nego dati sve od sebe kako bi se vidjela ova besmrtna ljepota.

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Vatikan