Papa Franjo: ''Milosrdni Oče, nadahni protivnike da si pruže ruku i tako iskuse međusobni oprost''

Na 14 postaja bilo je svjedočanstava iz svakodnevnoga života obitelji, osude terora izazvanoga ratom u Ukrajini, kao i svjedočanstvo jednoga bračnog para migranata.

– Milosrdni Oče, nadahni protivnike da si pruže ruku i tako iskuse međusobni oprost. Razoružaj ruku brata podignutu protiv brata, da ondje gdje je mržnja, daj da procvjeta sloga – molio je papa Franjo tijekom pobožnosti na kojoj su različite obitelji, kroz svoje meditacije, podijelile iskustva svakodnevnoga života.

– Daj da se nikad ne ponašamo kao neprijatelji križa Kristova, da bismo sudjelovali u slavi Njegova uskrsnuća – kazao je Sveti Otac pred Raspetim.

Protekle dvije godine križni put održavao se na praznom Trgu svetoga Petra, samo u prisutnosti nositelja križa.

Podno križa obitelji su izlagale svoja ograničenja i probleme, neispunjena očekivanja i svakodnevni napor u odgoju djece, u vođenju nesigurnog života, u udaljenosti od zemlje podrijetla, u odustajanju od vlastitih snova kao para ili promjeni života zbog invaliditeta djeteta, što je problem kojemu se pridodaju i 'nepravedne osude' društva ili samih liječnika. Bogu su također povjerile strah da se fizički ne će moći brinuti za unuke, izdržati kemoterapiju, ići dalje nakon preminuća supružnika.

Bili su to glasovi djedova i baka, mladih bračnih parova, roditelja s mnogo djece, s malo djece, roditelja bolesne i Bogu posvećene djece, roditelja preminule djece. Bilo je među njima migranata, misionara te onih zaduženih za obiteljski dom. Njihova su razmišljanja bili prizori iz svakodnevnoga života u kojima se svatko može ogledati.

Čula se potom osuda sukoba, poput onoga u Ukrajini, koji potiče teror, siromaštvo i neravnotežu. I koji u svijet širi okrutne slike ženā, majki, suprugā, koje rađaju ili umiru pod bombama. Kao predstavnice tog užasa i nade u mir i ponovno pronađeno bratstvo, pod križem su, kao na Golgoti, na XIII. postaji bile dvije žene, Irina i Albina, jedna Ukrajinka, a druga Ruskinja, prijateljice i kolegice, koje su, razmjenjujući pogled i držeći s dvjema rukama drveni križ, utjelovljivale samu bît kršćanstva, Boga koji je umro za grijehe svih ljudi.

Bio je to prizor kojemu je odgovarao trenutak tišine. Naime, tekst predzadnje postaje bio je promijenjen.

– Pred smrću, šutnja je rječitija od riječi. Zastanimo zato u molitvenoj tišini i neka svatko u srcu moli za mir u svijetu – pozvao je predmolitelj.

– Riječ je o predviđenoj promjeni koja ograničava tekst na minimum da bismo se prepustili šutnji i molitvi – objasnio je ravnatelj Tiskovnoga ureda Svete Stolice Matteo Bruni.

Svoje iskustvo podijelili su Irene i Raoula, bračni par iz Konga, koji je nosio križ na XIV. postaji, zajedno s dvojicom svojih sinova: Federicom (4 godine) i Riccardom (11 mjeseci). U Italiju su iz Konga stigli kao izbjeglice; bili su primljeni u zajednici Centra ''Astalli'', a sada su samostalni.

– Mrtvi smo za svoju prošlost. Htjeli smo živjeti u svojoj zemlji, ali rat nas je u tome spriječio. Ovdje smo nakon putovanja na kojima smo vidjeli kako umiru žene i djeca, prijatelji, braća i sestre. Ovdje smo, preživjeli. Doživljavaju nas kao teret. Mi, koji smo kod kuće bili važni, ovdje smo brojevi, kategorije, statistika. Ipak, mnogo smo više od imigranata. Mi smo osobe. Došli smo ovamo zbog svoje djece. Ginemo svakoga dana za njih, da bi mogla iskusiti i živjeti normalan život, bez bombi, bez krvoprolića, bez progona – kazali su.

Papa Franjo uputio je prigodnu riječ na kraju pobožnosti. Obratio se Bogu koji, kako je rekao, daje da sunce izlazi nad dobrima i nad zlima, te je zazvao obraćenje svih, da bi se promijenila buntovna srca i da bi naučila slijediti projekte mira.

Poziv križnog puta u Koloseumu poziv je na šutnju, na ono što je, kako je Papa rekao i u razgovoru za program talijanske televizije ''A Sua immagine'', jedini odgovor na patnju bližnjega.