Papa Franjo na Pepelnicu: ''Vratimo se Bogu svim srcem!''

Kad daješ milostinju, kad moliš, kad postiš, potrudi se da to bude u tajnosti: Otac tvoj vidi u tajnosti (usp. Mt 6,4). Ući u tajnu: to je poziv koji Isus upućuje svakome od nas na početku korizmenog puta.

Ući u tajnu znači vratiti se u srce, kako upozorava prorok Joel (usp. Jl 2,12). To je putovanje izvana prema unutra, tako da se sve što proživljavamo, pa i naš odnos s Bogom, ne svede na vanjštinu, na okvir bez slike, na pokrov duše, nego se rađa iznutra i odgovara na pokrete srca, to jest na naše želje, misli, osjećaje, na srž naše osobe.

Korizma nas uranja u kupelj čišćenja i lišenja: želi nam pomoći skinuti svaku "šminku", sve što stavimo na sebe kako bismo izgledali primjereno, bolje nego što jesmo. Povratak u srce znači vratiti se pravom sebi i prikazati se onakvim kakav jesam, gol i razodjenut, pred Bogom. To znači pogledati u sebe i osvijestiti tko smo zapravo, skinuti maske koje često nosimo, usporiti jurnjavu našeg bijesa, prihvaćajući istinu o samima sebi. Život nije predstava i korizma nas poziva da siđemo s pozornice prijetvornosti, da se vratimo srcu, istini o tome tko smo.

Zbog toga se večeras, u duhu molitve i poniznosti, posipamo pepelom po glavi. To je gesta koja nas želi vratiti u suštinsku stvarnost nas samih: prah smo, naš je život poput daha (usp. Ps 39,6; 144,4), ali Gospodin – On i samo On – ne dopušta da život nestane; On skuplja i oblikuje prah koji mi jesmo, da ga ne rasprše siloviti vjetrovi života i da se ne raspline u ponoru smrti.

Pepeo koji je posut po našoj glavi poziva nas da ponovno otkrijemo tajnu života. Kažu nam: sve dok nosiš oklop koji prekriva tvoje srce, skrivaš se pod maskom privida i prikazuješ se u umjetnom svjetlu kako bi se prikazao nepobjedivim, ostat ćeš prazan i suh. Međutim, kad budeš imao hrabrosti prignuti glavu kako bi pogledao svoju nutrinu, tek tada ćeš otkriti prisutnost Boga koji te oduvijek ljubi; napokon će se razbiti oklop koji si stvorio i osjetit ćeš se ljubljenim vječnom ljubavlju.

Sestro, brate, ti, ja, svatko od nas, ljubljeni smo vječnom ljubavlju. Pepeo smo u koji je Bog udahnuo svoj dah života, zemlja koju je stvorio svojim rukama (usp. Post 2,7; Ps 119,73), prah iz kojeg ćemo uskrsnuti na vječni život koji je odvijeka pripremljen za nas (usp. Iz 26,19). I ako u pepelu koji jesmo gori vatra Božje ljubavi, tada shvaćamo da smo sazdani od te ljubavi i da smo pozvani na ljubav: ljubiti brata koji je kraj mene, biti pažljiv s bližnjim, biti suosjećajan, vježbati se u milosrđu, davati ono što jesmo i što imamo s onima koji su u potrebi. Stoga se milostinja, molitva i post ne mogu svesti na izvanjsku praksu, već su putovi koji nas vode k srcu, u srž, bit kršćanskog života. Otkrivaju nam da smo pepeo ljubljen od Boga te nas čine sposobnima širiti istu ljubav na 'pepeo' svakodnevnih situacija, kako bi se u njima nanovo rodile nada, povjerenje i radost.

Sveti Anzelmo iz Aoste ostavio nam je ovaj poticaj koji večeras možemo učiniti vlastitim: ''Pobjegni malo od svojih briga, nakratko ostavi svoje burne, nemirne misli. U ovom trenutku udalji teške brige i ostavi po strani naporne aktivnosti. Iščekuj Boga i odmaraj se u Njemu. Uđi u intimu svoje duše, izuzmi sve osim Boga i onoga što ti pomaže tražiti ga. Zatvorivši vrata, traži Njega. O, srce moje, reci sada cijelim sobom, reci sada Bogu: 'Tražim lice Tvoje. Lice Tvoje, Gospodine, ja tražim''' (Proslogion, 1).

Poslušajmo u ovoj korizmi Gospodinov glas koji nam neumorno ponavlja: ''Uđi u tajnu, vrati se u srce.'' To je dobar poziv, za nas koji često živimo površinski, uznemirujemo se da bismo bili primijećeni, kojima se uvijek treba diviti i želimo biti cijenjeni. Nesvjesno, nađemo se u situaciji da u nama ne postoji više mjesto gdje bismo zastali i pobrinuli se o sebi. Uronjeni smo u svijet u kojem sve, i najintimnije emocije i osjećaji, moraju postati 'društveni'. Ali, kako može biti društveno nešto što ne izvire iz srca? Čak su i najtragičnija i bolna iskustva u opasnosti da nemaju tajno mjesto gdje ih smjestiti, pohraniti: sve treba biti pokazano, izloženo, prepušteno trenutačnom prepričavanju. Tu nam Gospodin govori: ''Uđi u tajnu, vrati se u središte sebe samog.'' Baš tamo, gdje se nalaze i razni strahovi, osjećaji krivnje i grijesi, tu silazi Gospodin, kako bi nas izliječio i očistio. Ulazimo u svoju nutarnju odaju: tamo prebiva Gospodin. Naša krhkost je prihvaćena i ljubljeni smo bezuvjetno.

Vratimo se, braćo i sestre. Vratimo se Bogu svim srcem. U ovim korizmenim tjednima stvorimo mjesta za molitvu u tihom klanjanju, osluškujući Gospodinovu prisutnost, poput Mojsija, Ilije, poput Marije, poput Isusa. Poslušajmo srcem Onoga koji nam u tišini želi reći: ''Ja sam tvoj Bog: Bog milosrđa i suosjećanja, Bog oprosta i ljubavi, Bog nježnosti i brižnosti. […] Ne osuđuj se. Ne optužuj se. Ne odbacuj se. Dopusti da moja ljubav takne najdublje i najskrivenije zakutke tvoga srca i otkrije ti tvoju ljepotu. Onu ljepotu koju si izgubio iz vida, ali koju ćeš ponovno vidjeti u svjetlu moga milosrđa. Dođi, dođi, dopusti da ti obrišem suze i da moja usta mogu doći do tvoga uha da ti mogu reći: 'Volim te, volim te, volim te''' (H. Nouwen: ''Na putu prema svitanju'', Brescia 1997., 233).

Ne bojimo se skinuti sa sebe svjetovno ruho i vratiti se srcu, onom bitnom. Sjetimo se svetog Franje koji je, nakon što se svukao, cijelim svojim bićem zagrlio Oca koji je na nebesima. Prepoznajmo se onakvima kakvi jesmo: prah ljubljen od Boga; i zahvaljujući Njemu, mi ćemo se ponovno roditi iz pepela grijeha na novi život u Isusu Kristu i Duhu Svetom.