Papa Franjo predslavio euharistijsko slavlje prigodom 60. obljetnice početka Drugog vatikanskog koncila

"Ljubiš li me?" To je prva rečenica koju Isus upućuje Petru u Evanđelju koje smo čuli (Iv 21,15). A posljednja je: "Pasi ovce moje" (r. 17). Na obljetnicu otvaranja Drugog vatikanskog koncila slušamo ove Gospodinove riječi upućene i nama, nama kao Crkvi: ''Voliš li me? Pasi moje ovce.''

1. Najprije: ''Ljubiš li me?'' To je pitanje, jer Isusov stil nije toliko davanje odgovora, nego postavljanje pitanja, pitanja koja izazivaju život. A Gospodin, koji "u svojoj velikoj ljubavi razgovara s ljudima kao s prijateljima i s njima se gosti" (Dei Verbum, 2), opet pita, uvijek pita Crkvu, svoju zaručnicu: "Ljubiš li me?" Drugi vatikanski koncil bio je izvrstan odgovor na ovo pitanje: da bi ponovno zapalila svoju ljubav, Crkva je, prvi put u povijesti, posvetila Koncil preispitivanju same sebe, promišljanju o vlastitoj naravi i poslanju. I ponovno je otkriveno otajstvo milosti stvoreno iz ljubavi: ponovno je otkriven Božji narod, Tijelo Kristovo, živi hram Duha Svetoga!

Ovo je prvi pogled kojim treba gledati na Crkvu, pogled odozgor. Da, Crkvu treba gledati prije svega odozgor, očima zaljubljenim u Boga. Zapitajmo se, polazimo li u Crkvi od Boga, od Njegova pogleda punog ljubavi prema nama? Uvijek postoji iskušenje krenuti od sebe, a ne od Boga; staviti svoje planove ispred Evanđelja, prepustiti se vjetru svjetovnosti slijedeći  modu vremena ili odbaciti vrijeme koje nam daje Providnost da bismo pogledali unatrag. Ali, budimo oprezni: i progresivizam koji pristaje na svijet i tradicionalizam koji žali za prošlim svijetom, nisu dokaz ljubavi, nego nevjere. Oni su pelagijanske sebičnosti, koji vlastite ukuse i planove stavljaju iznad ljubavi koja se sviđa Bogu; jednostavne, ponizne i vjerne ljubavi koju je Isus tražio od Petra.

''Voliš li me?'' Ponovno otkrijmo Koncil kako bismo vratili prvenstvo Bogu, onom bitnom: Crkvi koja je luda od ljubavi prema svome Gospodinu i prema svim ljudima koje On ljubi; Crkvi koja je bogata Isusom, a siromašna sredstvima; Crkvi koja je slobodna i oslobađajuća. Koncil ukazuje Crkvi na ovaj put: vraća se, poput Petra u Evanđelju, u Galileju, na izvore svoje prve ljubavi, da ponovno, u svojim slabostima,  otkrije Božju svetost (usp. Lumen gentium, 8c; pogl. .V), da ponovno, u pogledu raspetog i uskrslog Gospodina, otkrije izgubljenu radost, da se usredotoči na Isusa. Pred kraj svojih dana papa Ivan napisao je: "Ovaj moj život koji se okreće prema zalasku ne može se bolje završiti nego usredotočujući sve na Isusa, Sina Marijina... veliku i trajnu bliskost s Isusom, promatranim u slici: dijete, raspeto, čašćeno u sakramentu" (Giornale dell'anima, 977-978). Tu je naš pogled odozgor, naš vječno živi izvor!

Braćo, sestre, vratimo se čistim izvorima ljubavi Koncila. Ponovno otkrijmo i obnovimo strast Koncila! Uronjeni u otajstvo Crkve, majke i zaručnice, i mi kažemo, sa svetim Ivanom XXIII.: ''Gaudet Mater Ecclesia!  / Raduj se, majko Crkvo!'' (Govor na otvaranju Koncila, 11. listopada 1962.). Crkva je nastanjena radošću. Ako se ne raduje, negira samu sebe, jer zaboravlja ljubav koja ju je stvorila. Ipak, koliki od nas ne mogu živjeti vjeru s radošću, bez mrmljanja i bez kritiziranja? Crkva zaljubljena u Isusa nema vremena za sukobe, trovanja i prijepore. Bože, oslobodi nas kritičnosti i netolerancije, oštrine i ljutnje. Nije riječ samo o načinu, nego o ljubavi, jer oni koji ljube, kako uči apostol Pavao, sve čine bez mrmljanja (usp. Fil 2,14). Gospodine, nauči nas, svojim uzvišenim pogledom, gledati Crkvu onako kako ju Ti vidiš. A kad smo kritični i nezadovoljni, podsjeti nas da biti Crkva znači svjedočiti ljepotu Tvoje ljubavi te ju živjeti kao odgovor na Tvoje pitanje: ''Ljubiš li me?''

2. ''Ljubiš li me? Pasi ovce moje.'' 'Pasi': Isus ovom riječju izražava ljubav koju želi od Petra. Sjetimo se upravo Petra: on je bio ribar riba, a Isus ga je preobrazio u ribara ljudi (usp. Lk 5,10). Sada mu dodjeljuje novi posao, posao pastira, kojim se nikada nije bavio. I to je prijelomni trenutak, jer dok ribar uzima za sebe, vuče za sebe, pastir brine za druge, hrani druge. Štoviše, pastir živi sa stadom, hrani ovce, privržen im je. On nije iznad, kao ribar, nego među njima. Ovo je drugi pogled kojemu nas uči Koncil, pogled iz sredine: biti u svijetu s drugima a da se nikada ne osjećamo iznad drugih, kao službenici većeg Kraljevstva Božjeg (usp. Lumen gentium, 5); donijeti radosnu vijest Evanđelja u živote i jezike ljudi (usp. Sacrosanctum Concilium, 36), dijeleći njihove radosti i nade (usp. Gaudium et spes, 1). Kako je Koncil aktualan: pomaže nam odbaciti napast da se zatvorimo u ograde svojih udobnosti i uvjerenja, kako bismo oponašali Božji stil, koji nam je danas opisao prorok Ezekiel: ''ići u potragu za izgubljenom ovcom i odvesti natrag u stado izgubljenu, poviti ranjenu i izliječiti bolesnu'' (usp. Ez 34,16).

'Pasi': Crkva nije proslavila Koncil da bi se divila sebi, nego da bi se darovala. Naša sveta hijerarhijska majka, proizišla iz Srca Trojstva, postoji kako bi ljubila. To je svećenički narod (usp. Lumen gentium, 10 sl.): ne smije se isticati u očima svijeta, nego služiti svijetu. Ne zaboravimo: Božji narod, izlazeći, rađa se te se pomlađuje dijeleći se, jer je sakrament ljubavi, "znak i oruđe intimnog jedinstva s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda" (Lumen gentium, 1). Braćo, sestre, vratimo se Koncilu koji je ponovno otkrio živu rijeku Tradicije bez stagniranja u tradicijama; koji je ponovno otkrio izvor ljubavi, ne da bi ostao u planini, uzvodno, nego da bi Crkva sišla nizvodno i bila kanal milosrđa za sve. Vratimo se Koncilu kako bismo izišli iz sebe i nadvladali iskušenje djelomičnosti.

'Pasi', ponavlja Gospodin svojoj Crkvi. Pasući, pobjeđuje žaljenje za prošlošću, žalovanje za relevantnošću, vezanost za moć, jer ti si, sveti Božji narode, pastirski narod: ne postojiš kako bi sam sebe pasao, nego druge, sve druge, s ljubavlju. I, ako je ispravno imati osobitu pažnju za miljenike Božje: za siromašne, odbačene (usp. Lumen gentium, 8c; Gaudium et spes, 1); biti, kako je rekao papa Ivan, "Crkva sviju, a osobito Crkva siromaha" (Radijska poruka vjernicima iz cijelog svijeta mjesec dana nakon Drugog vatikanskog sabora, 11. rujna 1962.).

3. ''Voliš li me? Pasi'', zaključuje Gospodin, ''ovce moje''. Ne misli samo na neke, nego na sve, jer sve voli, sve od milja zove "moje". Dobri Pastir vidi i želi svoje stado ujedinjeno, pod vodstvom pastira koje mu je dao. Želi, treći pogled, cjelokupni, zajednički pogled. Koncil nas podsjeća da je Crkva, na sliku Trojstva, zajedništvo (usp. Lumen gentium, 4,13). Đavao, s druge strane, želi posijati kukolj podjela. Ne podlegnimo njegovu laskanju, ne podlegnimo iskušenju polarizacije. Koliko su se puta nakon Koncila kršćani mučili kako bi izabrali jedan dio Crkve, ne shvaćajući da time paraju srce svoje majke!

Koliko je puta bilo draže biti 'navijači vlastite skupine' negoli sluge svih; naprednjaci i konzervativci prije negoli braća i sestre, 'desni' ili 'lijevi' prije negoli Isusovi; ustati kao 'čuvari istine' ili 'solisti noviteta', umjesto da se prepoznaju kao ponizna i zahvalna djeca svete majke Crkve. Gospodin nas ne želi takve: mi smo Njegove ovce, Njegovo stado, i samo smo, zajedno, složni. Prevladajmo polarizacije i sačuvajmo zajedništvo, postanimo sve više 'jedno', kako je molio Isus prije nego što je dao svoj život za nas (usp. Iv 17,21). Pomozi nam u tome, Marijo, Majko Crkve. Neka u nama poraste čežnja za jedinstvom, želja da se posvetimo punom zajedništvu svih Kristovih vjernika. Lijepo je da su danas, kao i za vrijeme Koncila, s nama i predstavnici drugih kršćanskih zajednica. Hvala na vašem prisustvu!

Zahvaljujemo Ti, Gospodine, na daru Koncila. Ti, koji nas ljubiš, oslobodi nas od pretpostavke samodostatnosti i od duha svjetovne kritike. Ti, koji nas s nježnošću paseš, izvodiš nas iz okvira djelomičnosti. Ti, koji nas želiš kao ujedinjeno stado, oslobodi nas đavolskog umijeća polarizacije. I mi, Tvoja Crkva, s Petrom i kao Petar, kažemo Ti: ''Gospodine, Ti sve znaš; Ti znaš da Te volimo'' (usp. Iv 21,17).