Papa Franjo: 'Prvi dar svakog kršćanskog postojanja jest Duh Sveti'

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Danas dovršavamo katehezu o molitvi kao odnosu s Presvetim Trojstvom, napose s Duhom Svetim.

Prvi dar svakog kršćanskog postojanja jest Duh Sveti. To nije jedan od brojnih darova, već temeljni Dar. Duh je dar kojega nam je Isus obećao poslati. Bez Duha nema odnosa s Kristom i Ocem. Duh je Onaj koji otvara naše srce Božjoj prisutnosti i uvlači ga u onaj 'vrtlog' ljubavi koji je samo Božje Srce. Mi nismo samo gosti i hodočasnici na putovanju ovom zemljom, mi smo također gosti i hodočasnici u otajstvu Trojstva. Mi smo poput Abrahama, koji je jednog dana, ugošćujući trojicu putnika u svom šatoru, susreo Boga. Ako doista možemo zazivati Boga nazivajući ga 'Abbà – tata', to je zato što Duh Sveti prebiva u nama; On je taj koji nas iz dubine preobražava i čini da iskusimo dirljivu radost što nas Bog voli kao istinsku djecu. Sve je to duhovni rad u nama, a prema Bogu to čini Duh Sveti. Taj dar djeluje u nama kako bi napredovao naš duhovni život s Isusom prema Ocu.

Katekizam, u vezi s tim, kaže: 'Svaki put kad počnemo moliti Isusa, Duh Sveti nas pretječe svojom milošću privlačeći nas na put molitve. Budući da nas on uči moliti dozivajući nam u pamet Krista, kako da se ne molimo i Njemu samom? Zato nas Crkva poziva da svaki dan zazivamo Svetoga Duha, napose na početku i na završetku svakog važnog djela.' (br. 2670). Evo što je djelo Duha u nama. Podsjeća nas na Isusa i čini ga prisutnim u nama. Možemo reći da je On naša Trojstvena memorija koja nas podsjeća kako se ne bi sveo na osobu iz prošlosti. Duh dovodi Isusa u sadašnjost naše savjesti. Da je Krist bio negdje daleko u vremenu, bili bismo sami i izgubljeni u svijetu. Sjećamo se Isusa, tamo negdje daleko, ali Duh ga dovodi sada, u ovom trenutku, u naše srce. U Duhu je sve oživljeno: kršćanima svakog vremena i mjesta otvorena je mogućnost susreta s Kristom. Ne sjećati ga se samo kao osobe iz prošlosti, već On doziva Krista te čini sadašnjim naš susret s Kristom. Nije daleko, On je s nama: i dalje odgaja svoje učenike preobražavajući njihova srca, kao što je to činio s Petrom, s Pavlom i s Marijom od Magdale. A zašto je Isus prisutan? Zato što ga Duh uprisutnjuje u nama.

To je iskustvo koje su proživjeli brojni molitelji: muškarci i žene koje je Duh Sveti oblikovao po 'mjeri' Kristovoj, u milosrđu, u službi, u molitvi... Milost je moći upoznati ljude poput njih: čovjek shvati da u njima kuca drugačiji život, njihov pogled vidi 'dalje'. Ne mislimo samo na redovnike, na pustinjake; oni se nalaze i među običnim ljudima, ljudima koji su istkali dugu povijest dijaloga s Bogom, u vremenima unutarnje borbe, koja pročišćava vjeru. Ti su ponizni svjedoci tražili Boga u Evanđelju, u primljenoj i slavljenoj Euharistiji, u licu svog brata u poteškoćama, i čuvaju Njegovu prisutnost poput tajne vatre.

Prva je zadaća kršćana održavati živom ovu vatru koju je Isus donio na zemlju (usp. Lk 12,49), to jest Ljubav Božju, Duha Svetog. Bez vatre Duha proročanstva se gase, tuga potiskuje radost, navika zamjenjuje ljubav, služenje se pretvara u ropstvo. Pada mi na pamet slika upaljene svjetiljke uz tabernakul, u kojem se čuva Euharistija. Čak i kad je crkva prazna i padne večer, čak i kad je crkva zatvorena, to svjetlo ostaje upaljeno, i dalje gori: nitko ga ne vidi, ali gori pred Gospodinom. Tako je i Duh u našim srcima: uvijek prisutan.

Nadalje nalazimo zapisano u Katekizmu: 'Duh Sveti, čije nam pomazanje prožima cijelo biće, unutarnji je Učitelj kršćanske molitve. On je tvorac žive molitvene tradicije. Doista, toliko ima molitvenih putova koliko ima molitelja, ali isti je Duh koji djeluje u svima i sa svima. U zajedništvu Duha Svetoga kršćanska je molitva molitva u Crkvi.' (br. 2672). Često se dogodi da ne molimo ili nam se ne da moliti, ili ne znamo, ili često pak molimo kao papagaji, samo ustima, ali srce je daleko. To je trenutak u kojem Duhu Svetom trebamo reći: 'Dođi, Duše Sveti! Dođi i zagrij moje srce. Dođi i nauči me moliti, nauči me gledati Oca, gledati Sina. Nauči me putu vjere. Nauči me kako moliti, a iznad svega, nauči me kako živjeti u nadi.' Zazivati neprestano Duha Svetoga kako bi bio prisutan u našim životima. Stoga je Duh taj koji ispisuje povijest Crkve i svijeta. Mi smo otvorene stranice spremne prihvatiti Njegov rukopis. I u svakome od nas Duh sklada originalna djela, jer nema kršćanina koji je u potpunosti identičan drugome. Na bezgraničnom polju svetosti, jedan Bog, Trojstvo ljubavi, čini da procvjetaju raznolikost svjedoka: svi jednaki u dostojanstvu, ali i jedinstveni u ljepoti koju je Duh htio osloboditi u svakom od onih koje je Božje milosrđe učinilo svojom djecom.

Nemojmo zaboraviti da je Duh prisutan u nama. Slušajmo Duha! Zazivajmo Duha! On je dar, poklon koji nam je Bog dao. Trebamo mu reći: 'Duše Sveti, ne znam kako izgleda Tvoje lice ali znam da si Ti snaga, Ti si svjetlo, da me Ti znaš naučiti kako moliti. Dođi, Duše Sveti!' To je lijepa molitva: 'Dođi, Duše Sveti!'