Papa Franjo: "Tuga je uživanje u nezadovoljstvu"

Draga braćo i sestre, dobar dan!

U našem nizu kateheza o manama i vrlinama danas ćemo se zadržati na jednoj mani koja je ružna: na tuzi, shvaćenoj kao potištenost duše, stalnoj nevoljkosti koja sprječava čovjeka da osjeti radost zbog vlastitog postojanja.

Prije svega, dobro je primijetiti da su oci glede tuge razradili važnu razliku. Postoji tuga koja je primjerena kršćanskom životu i koja se Božjom milošću mijenja u radost: nju ne treba odbaciti i dio je puta obraćenja. Ali, postoji i druga vrsta tuge koja se uvlači u dušu i stavlja ju u stanje potištenosti. To je ta druga vrsta tuge protiv koje se treba boriti.

Postoji prijateljska tuga koja nas vodi k spasenju. Razmislimo o izgubljenom sinu u prispodobi: kad dođe do dna svog propadanja, osjeća veliku gorčinu, a to ga tjera da se vrati sebi i odluči vratiti u kuću svoga oca (usp. Lk 15,11-20). Milost je oplakivati svoje grijehe, sjetiti se stanja milosti iz kojeg smo ispali, plakati jer smo izgubili čistoću u kojoj nas je Bog sanjao.

Ali, postoji i druga tuga koja je bolest duše. Rađa se u srcu čovjeka kada želja ili nada nestane. Ovdje se možemo prisjetiti učenika iz Emausa. Ta dva učenika razočarana srca napuštaju Jeruzalem i u jednom se trenutku povjeravaju strancu koji im se pridružuje: "Nadasmo smo se da je on – to jest Isus – onaj koji ima otkupiti Izraela" (usp. Lk 24,21). Dinamika tuge povezana je s iskustvom gubitka. U čovjekovu srcu rađaju se nade koje se ponekad rasplinu. To može biti želja za posjedovanjem nečega što se ne može dobiti; ali i nešto važno, kao što je emocionalni gubitak.

Kad se to dogodi, čovjeku kao da srce pada u provaliju, a osjećaji koje doživljava jesu malodušnost, slabost duha, potištenost, tjeskoba. Svi mi prolazimo kroz iskušenja koja u nama stvaraju tugu, jer život nas nuka da sanjamo snove koji se onda raspadnu u komadiće. U ovoj situaciji netko se, nakon razdoblja uznemirenosti, oslanja na nadu; ali drugi se valjaju u melankoliji, dopuštajući da im srca postanu gangrenozna, počinju trunuti. Osjećamo li zadovoljstvo u tome? Zamislite: tuga je uživanje u nezadovoljstvu. Biti zadovoljan što se nešto nije dogodilo. Kao kad uzmeš jako gorak bombon, bez šećera, i onda ju 'sišemo'. Tuga je uživanje u nezadovoljstvu.

Određeno dugotrajno žalovanje, gdje osoba nastavlja širiti prazninu nekoga tko više nije tu, nije tipično za život u Duhu. Određena zlobna gorčina, zbog koje osoba uvijek ima na umu neku tvrdnju koja ga tjera da se odjene u odjeću žrtve, ne stvaraju u nama zdrav život, a još manje kršćanski. U svačijoj prošlosti postoji nešto što treba biti ozdravljeno. Tuga se može transformirati iz prirodne emocije u zlo stanje uma.

To je podmukao demon, onaj tuge. Pustinjski su ga oci opisali kao crva srca, koji razjeda i prazni one koji ga primaju, udomljuju. Ovo je jako dobra slika: crv u srcu koji razjeda i prazni one koji ga udomljuju. Trebamo biti oprezni s takvom tugom. Sjetimo se da Isus donosi radost uskrsnuća. Pitamo se što trebamo učiniti kada sam tužan? Zastati i pitati se: je li ovo dobra tuga ili nije dobra. Tada treba reagirati s obzirom na prirodu tuge. Ne zaboravite da tuga može biti nešto jako ružno što nas vodi u pesimizam, u sebičnost koja teško biva izliječena. Hvala.

Među mladencima na općoj audijenciji bio je i bračni par Tokić iz Daruvara, diplomirani teolozi Ivana i Mislav.