Papa na audijenciji: 'Molitva i liturgija ujedinjuju nas s Crkvom'

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Više puta u povijesti Crkve javljala se napast prakticiranja intimističkog kršćanstva, koje u javnim liturgijskim obredima ne prepoznaje njihovu duhovnu važnost. Često se ta težnja zalagala za pretpostavljenu veću čistoću religioznosti, koja nije ovisila o vanjskim ceremonijama koje se smatraju beskorisnim ili štetnim teretom. U središtu kritika nije završio određeni obredni oblik slavljenja, već sama liturgija. Kritika određenog oblika liturgijske molitve.

U Crkvi se mogu naći određeni oblici duhovnosti koji nisu mogli na odgovarajući način integrirati liturgijski trenutak. Brojni vjernici, iako ustrajno sudjelujući u obredima, napose nedjeljnoj Misi, hranu za svoju vjeru i svoj duhovni život radije crpe iz drugih izvora, primjerice pobožnosti.

Posljednjih desetljeća učinjeno je dosta koraka u tom smislu. Konstitucija Sacrosanctum Concilium Drugog vatikanskog koncila donosi rješenje ovog dugog putovanja. Ova konstitucija na cjelovit i organski način potvrđuje važnost božanske liturgije za život kršćana, koji u njoj nalaze ono objektivno posredovanje koje zahtijeva činjenica da Isus Krist nije ideja ili osjećaj, već živa Osoba, a Njegovo Otajstvo povijesni je događaj. Molitva kršćana prolazi kroz konkretna posredovanja: Sveto pismo, sakramenti, liturgijski obredi, zajednica. U kršćanskom životu ne zanemaruje se tjelesna i materijalna sfera, jer u Isusu Kristu ona je postala put spasenja. Možemo reći da trebamo moliti i tijelom, jer tijelo ulazi u molitvu.

Stoga ne postoji kršćanska duhovnost koja nije ukorijenjena u slavljenju svetih otajstava. U Katekizmu piše: 'Poslanje Krista i Duha Svetoga koje, u sakramentalnom bogoslužju Crkve, naviješta, uprisutnjuje i priopćuje otajstvo spasenja, nastavlja se u srcu koje moli.' (br. 2655). Liturgija, sama po sebi, nije samo spontana molitva, već nešto više i izvornije: to je čin koji utemeljuje cjelokupno kršćansko iskustvo, a time i molitvu. To je događaj, prisutnost, susret. Krist se po Duhu Svetom uprisutnjuje kroz sakramentalne znakove. Otuda potreba da mi kršćani sudjelujemo u božanskim otajstvima. Kršćanstvo bez liturgije kršćanstvo je bez Krista. Čak i u najoskudnijem obredu, poput onoga koji su neki kršćani slavili i slave ga u zatvorima, ili skrivajući se u kućama za vrijeme progona, Krist je istinski prisutan i daruje se svojim vjernicima.

Liturgija, upravo zbog svoje objektivne dimenzije, traži da se slavi sa žarom, da se milost izlivena u obredu ne rasprši, nego da dostigne svačije iskustvo. Katekizam vrlo dobro objašnjava: 'Molitva pounutarnjuje i usvaja bogoslužje za vrijeme i poslije njegova slavlja'. (br. 2655). Brojne kršćanske molitve ne dolaze iz liturgije, ali sve, ako su kršćanske, pretpostavljaju liturgiju, to jest sakramentalno posredovanje Isusa Krista. Svaki put kad slavimo krštenje ili posvećujemo kruh i vino u Euharistiji, ili pomazujemo tijelo bolesnika svetim uljem, Krist je tu! On to čini, On je prisutan! Prisutan je kao i onda kada je liječio bolesne udove bolesnika ili kada je na posljednjoj večeri predao svoju oporuku za spas svijeta.

Kršćanska molitva čini vlastitom Isusovu sakramentalnu prisutnost. Ono što je izvanjsko, postaje dio nas: liturgija to čak izražava prirodnom gestom jedenja. Misu ne možemo samo 'slušati', ne možemo reći da 'Misu slušamo', kao da smo samo promatrači nečega što prolazi pokraj nas, a da nismo dionici toga. Misu uvijek slavi ne samo svećenik koji ju predslavi, nego i svi kršćani koji ju žive. Središte je Krist! Svi mi, u raznolikosti darova i službi, pridružujemo se Njegovu djelovanju, jer On je glavni protagonist liturgije.

Kad su prvi kršćani počeli živjeti svoje bogoslužje, činili su to aktualizirajući Isusove geste i riječi, u svjetlu i snazi Duha Svetoga, kako bi njihov život, postignut tom milošću, postao duhovna žrtva prinesena Bogu. Ovaj pristup bio je prava 'revolucija'. Sveti Pavao u Poslanici Rimljanima piše: 'Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje.' (Rim 12,1). Život je pozvan postati štovanje Boga, ali to se ne može dogoditi bez molitve, osobito liturgijske molitve.

Neka nam to razmišljanje pomogne kad idemo na nedjeljnu Misu, da budemo svjesni da idemo na susret s Gospodinom, idemo moliti s Njim. Kad idemo na slavlje krštenja, tamo je prisutan Krist koji krsti. Kažu: 'Oče, to je neka ideja, način govora.' Ne, ne to nije način govora. Krist je prisutan! U liturgiji Gospodin moli s tobom.

Sutra će se obilježiti Prvi međunarodni dan ljudskog bratstva, nedavno ustanovljen rezolucijom Generalne skupštine Ujedinjenih naroda. Takva inicijativa uzima u obzir i susret koji se dogodio 4. veljače 2019. u Abu Dhabiju, kada smo veliki imam Al-Azhara, Ahmad Al-Tayyeb i ja potpisali Rezoluciju o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot. Jako sam sretan što se narodi cijeloga svijeta ovom proslavom ujedinjuju, usmjerujući se na promicanje međureligijskog i međukulturalnog dijaloga. Zato ću sutra popodne sudjelovati u virtualnom sastanku s velikim imamom Al-Azhara, s glavnim tajnikom Ujedinjenih naroda, gospodinom Antóniom Guterresom, i s drugim osobama. Citirana Rezolucija UN-a prepoznaje da 'doprinos dijalogu između svih vjerskih skupina može dovesti do poboljšanja svijesti i razumijevanja zajedničkih vrijednosti za cijelo čovječanstvo'. Neka ovo bude naša današnja molitva i neka nam bude svakodnevni zadatak cijele godine.