Papa na Cvjetnicu: ''Nošenje Kristova križa nikad nije uzaludno''

Svetu Misu na Trgu sv. Petra na Nedjelju Muke Gospodnje predslavio je kardinal Leonardo Sandri, vicedekan Kardinalskog zbora koji je pročitao Papinu propovijed: 

“Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje” (Lk 19,38). Ovako mnoštvo kliče Isusu dok ulazi u Jeruzalem. Mesija prolazi kroz vrata svetog grada, širom otvorena, da dočeka Onoga koji će za nekoliko dana tuda proći proklet i osuđen, noseći križ.

I mi smo danas slijedili Isusa, najprije svečanom procesijom, a zatim 'via dolorosa' – putem boli, započinjući Veliki tjedan koji nas priprema za slavlje muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova.

Dok kroz mnoštvo gledamo lica vojnika i suze žena, pozornost nam privlači stranac čije ime iznenada ulazi u Evanđelje: Šimun Cirenac. Ovog čovjeka hvataju vojnici i "stave na nj križ da ga nosi za Isusom" (Lk 23,26). Dolazio je u tom trenutku sa sela, prolazio je, i naišao je na događaj koji i njega čini sudionikom, teret teškog drveta na njegovim ramenima.

Dok hodamo prema Kalvariji, razmislimo na trenutak o Šimunovoj gesti, potražimo njegovo srce, pođimo njegovim stopama uz Isusa.

Prije svega njegova gesta, koja je tako dvoznačna. S jedne strane, Cirenac je prisiljen nositi križ: on ne pomaže Isusu iz uvjerenja, nego iz prisile. S druge strane, on osobno sudjeluje u muci Gospodnjoj. Isusov križ postaje Šimunov križ. No, to nije Šimun zvan Petar koji je obećao da će uvijek slijediti Učitelja. Taj je Šimun nestao u noći izdaje, nakon što je izjavio: "Gospodine, s tobom sam spreman i u tamnicu i u smrt" (Lk 22,33). Iza Isusa sada ne hoda učenik, nego ovaj Cirenac. Ipak, Učitelj je jasno poučavao: "Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka svaki uzme svoj križ i neka ide za mnom" (Luka 9,23). Šimun Galilejac govori, ali ne djeluje. Šimun Cirenac ne govori: između njega i Isusa nema nikakvog dijaloga, nije izgovorena ni riječ. Između njega i Isusa stoji samo drvo križa.

Da bismo znali je li Cirenac pomogao ili mrzio iscrpljenog Isusa, s kojim mora dijeliti bol, da bismo razumjeli nosi li ili podnosi križ, moramo pogledati njegovo srce. Dok se Božje srce sprema otvoriti, probodeno boli koja otkriva Njegovo milosrđe, čovjekovo srce ostaje zatvoreno. Ne znamo što prebiva u srcu Cirenca. Stavimo se na njegovo mjesto: osjećamo li ljutnju ili sažaljenje, tugu ili ljutnju? Ako se sjetimo što je Šimun učinio za Isusa, sjetimo se i što je Isus učinio za Šimuna – kao za mene, za tebe, za svakoga od nas – On je otkupio svijet. Drvo križa koji nosi Cirenac jest Kristov, koji nosi grijehe svih ljudi. Nosi ga iz ljubavi prema nama, u poslušnosti Ocu (vidi Lk 22,42), trpeći s nama i za nas. Upravo je to neočekivan i šokantan način na koji se Cirenac uključuje u povijest spasenja, gdje nitko nije stranac, nitko nije tuđin.

Pođimo dakle Šimunovim stopama, jer nas uči da Isus dolazi svakome u susret, u svakoj situaciji. Kad vidimo mnoštvo muškaraca i žena koje mržnja i nasilje stavljaju na put Kalvarije, sjetimo se da Bog taj put pretvara u mjesto otkupljenja jer je njime hodio dajući svoj život za nas. Koliko Cireneca nosi Kristov križ! Prepoznajemo li ih? Vidimo li Gospodina u njihovim licima, rastrganim ratom i bijedom? Pred groznom nepravdom zla, nošenje Kristova križa nikada nije uzaludno. Doista, to je najkonkretniji način dijeljenja Njegove spasonosne ljubavi.

Isusova muka postaje samilost kada pružimo ruku onima koji to više ne mogu podnijeti, kada podignemo one koji su pali, kada zagrlimo one koji su obeshrabreni. Braćo i sestre, da doživimo ovo veliko čudo milosrđa, izaberimo kroz Veliki tjedan kako ćemo nositi križ: ne oko vrata, nego u srcu. Ne samo naš križ, nego i onih koji pate uz nas; možda križ te nepoznate osobe koji nas je slučajno  –  je li to doista slučajnost? – spojio. Pripremimo se za Uskrs Gospodinov postajući Cirenci jedni za druge, zaključio je Sveti Otac.