Papa na Misi povodom završetka Sinode: ''Nema ljubavi prema Bogu bez sudjelovanja u brizi za druge''

U bazilici sv. Petra u Rimu, na 30. nedjelju kroz godinu, papa Franjo slavio je svetu Misu povodom završetka redovne Opće skupštine Biskupske sinode. Koncelebrirali su brojni kardinali, biskupi i svećenici, koji su bili sudionici sinodskih zasjedanja.

U svojoj propovijedi, osvrćući se na biblijska čitanja, Papa je kazao kako jedan zakonoznanac dolazi pred Isusa s izlikom da ga iskuša. 

''No ipak, njegovo je pitanje važno i uvijek aktualno, koje se ponekad pojavljuje u našem srcu i u životu Crkve: 'Koja je najveća zapovijed?' I mi uronjeni u rijeku Tradicije, pitamo se: 'Što je najvažnije? Što je polazište djelovanja? Što je ono najvažnije što postaje počelo koje sve nadahnjuje?' Isusov odgovor je jasan: 'Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga' (Mt 22,37-39). Braćo kardinali, subraćo biskupi i svećenici, redovnice i redovnici, braćo i sestre, na zaključenju ovoga dijela hoda koji smo prešli, važno je promatrati 'polazište i temelj' od kojeg sve počinje i nanovo započinje: ljubiti Boga čitavim životom i ljubiti bližnjega kao same sebe. Ne vlastite strategije, ne ljudske računice, ne modu ovoga svijeta, već ljubiti Boga i bližnjega: to je središte svega'', kazao je Sveti Otac. 

U nastavku propovijedi zapitao se kako prevesti ovakav zamah ljubavi? Predložio je dva glagola, dva pokreta srca o kojima želi razmatrati, a to su: klanjati se i služiti.

''Prvi glagol 'klanjati se'. Ljubiti i klanjati se. Poklonstvo je prvi odgovor koji možemo ponuditi besplatnoj iznenađujućoj ljubavi Božjoj. Zato što ga, dok poslušno stojimo pred Njim, priznajemo Gospodinom, stavljamo ga na prvo mjesto i opetovano se čudimo tomu da smo od Njega ljubljeni. Čudo klanjanja bitno je u Crkvi. Naime, klanjati se znači u vjeri priznati da je jedino Bog Gospodin te da od nježnosti Njegove ljubavi ovise naši životi, hod Crkve, sudbine povijesti. On je smisao života: temelj naše radosti, razlog naše nade, jamac naše slobode. Da, klanjajući se Njemu, mi otkrivamo svoju slobodu. Zato se ljubav prema Gospodinu u Svetom pismu često pridružuje borbi protiv svakog idolopoklonstva. Tko se Bogu klanja, odbacuje idole, jer dok Bog oslobađa, idoli porobljavaju. Lažu nam i nikada ne izvrše ono što nam obećavaju, jer su ''ljudskih ruku djelo. Usta imaju, a ne govore, oči imaju a ne vide''. Kao što je govorio kardinal Martini, Sveto pismo je strogo protiv idolopoklonstva jer su idoli ljudsko djelo koji njima manipulira, dok je Bog uvijek živ, koji nije onakav kakvim ga ja zamišljam, koji ne ovisi o tome što ja od Njega očekujem, koji, dakle, može poremetiti moja očekivanja, upravo stoga što je živ'', naglasio je Papa. 

U nastavku propovijedi kazao je kako je ispravno što smo ponekad razočarani: ''Očekivao sam ovo, zamišljao sam da će se Bog ovako ponijeti, međutim, pogriješio sam. Naglasio je da tako opetovano idemo putem idolopoklonstva, želeći da Gospodin djeluje prema onoj zamisli koju smo o Njemu stvorili'', napomenuo je Sveti Otac govoreći kako je to rizik u koji možemo uvijek upasti: htjeti 'kontrolirati Boga', ograditi Njegovu ljubav u vlastite okvire. 

''Međutim, Njegovo je djelovanje uvijek nepredvidivo, stoga traži čuđenje i klanjanje. Uvijek se moramo boriti protiv idolopoklonstava; onih svjetovnih, koji često proizlaze od vlastite taštine, poput težnje za uspjehom, vlastitim potvrđivanjem pod svaku cijenu, pohlepa za novcem, zamamnost karijerizma; kao i ona idolopoklonstva zamaskirana duhovnošću: moje religiozne zamisli, moj pastoralni uspjeh... Bdijmo, kako nam se ne bi dogodilo da u središte stavimo sebe umjesto Njega. I vratimo se klanjanju. Neka to bude u središtu nas pastira: posvetimo vrijeme svakoga dana prisnosti s Isusom, Dobrim Pastirom, pred svetohraništem. Neka Crkva bude klanjateljica: u svakoj biskupiji, u svakoj župi, u svakoj zajednici neka se klanja Gospodinu! Samo tako ćemo se obraćati Gospodinu, a ne sebi samima; jer samo kroz tišinu klanjanja Božja će Riječ prebivati u našim riječima; jer ćemo samo pred Njime biti pročišćeni, preobraženi i obnovljeni vatrom Njegova Duha. Braćo i sestre, klanjajmo se Gospodinu Isusu!'' istaknuo je.

Drugi glagol, koji ističe papa Franjo jest 'služiti'. Ljubiti i služiti. Ističe kako u najvećoj zapovijedi Krist povezuje Boga i bližnjega, jer nikada nismo odvojeni. Dodaje kako ne postoji pravo vjersko iskustvo koje bi bilo gluho na vapaj svijeta. Također kaže kako nema ljubavi prema Bogu bez sudjelovanja u brizi za druge, inače se upada u dvoličnost. 

''Carlo Carretto, svjedok naših dana, rekao je da je rizik za nas vjernike upasti u ''farizejsku dvoličnost, koja nas vidi [...] nagnute nad vlastite sebičnosti i s umom punim lijepih ideja o tome kako obnoviti Crkvu''. Možda imamo mnogo lijepih zamisli o tome kako obnoviti Crkvu, no nemojmo zaboraviti: klanjati se Bogu i ljubiti braću Njegovom ljubavlju, to je velika i trajna obnova. Biti klanjajuća Crkva i Crkva služenja, koja pere noge ranjenom čovječanstvu, pomaže onima koji su krhki, slabi i odbačeni, s nježnošću ide ususret onima koji su najsiromašniji. Bog je to zapovjedio u prvom čitanju, tražeći da se skrbimo o posljednjima, stranu, udovici i siroti. Ljubav kojom je On oslobodio Izraelce od ropstva, gdje su bili stranci, ona je ista ljubav koja od nas traži da ju izlijemo na strance svakoga vremena i mjesta, na one koji su potlačeni i iskorišteni'', kazao je papa Franjo. 

Potom je Sveti Otac kazao kako misli na one koji su žrtve ratnih grozota; na patnje selilaca, na skrivenu bol onoga koji je sam i siromašan; na onoga koji je pritisnut teretima života; na one koji više nemaju suze, na one koji nemaju glasa. Također, napomenuo je kako razmišlja, koliko se puta iza lijepih riječi i uvjerljivih obećanja dade prednost oblicima iskorištavanja ili se ništa ne čini kako bi se to spriječilo. 

''Teški je grijeh iskorištavati najslabije, teški je to grijeh koji nagriza bratstvo i uništava društvo. Mi, učenici Isusovi, želimo svijetu donijeti drugoga kvasca, onog evanđeoskog; Bog na prvome mjestu i s Njime zajedno oni koje On najviše ljubi, siromašne i slabe. To je Crkva o kojoj smo pozvani sanjati: Crkva koja će biti svima sluškinja, sluškinja posljednjih. Crkva koja nikada ne zahtijeva svjedodžbu o 'dobrom vladanju', već koja prihvaća, služi, ljubi. Crkva otvorenih vrata koja će biti milosrdna luka. Kao što reče sv. Ivan Zlatousti: 'Milosrdan čovjek je luka za onoga u potrebi: luka prima i oslobađa od opasnosti svakojakih brodoloma; pa bili to zločinci, dobri, ili već kakvi jesu... luka ih sklanja unutar svog ulaza.' I ti, dakle, kada vidiš na zemlji čovjeka koji je pretrpio brodolom siromaštva, ne sudi, ne traži račun o njegovu ponašanju, nego ga oslobodi od nesreće'', rekao je.

Na kraju propovijedi osvrnuo je na završetak Sinodske skupštine. Kazao je kako su u ovom 'razgovoru Duha' imali priliku doživjeti nježnu Gospodinovu prisutnost i otkriti ljepotu bratstva. Dodao je kako su se sudionici uzajamno slušali i, prije svega, u bogatoj različitosti naših priča i naših osjetljivih pitanja, osluškivali smo Duha Svetoga. 

''Danas ne vidimo čitav plod ovoga procesa, ali s dalekovidnošću možemo gledati u horizont koji se otvara pred nama: Gospodin će nas voditi i pomoći nam da budemo više saborna i misijska Crkva, koja s klanja Bogu i služi ženama i muškarcima našega vremena, izlazeći kako bi svima donijela utješnu radost Evanđelja. Braćo kardinali, subraćo biskupi i svećenici, redovnice i redovnici, braćo i sestre: za sve to reći ću vam hvala! Hvala za zajednički hod, za slušanje i dijalog. Dok vam zahvaljujem, želim također poželjeti svima nama: da rastemo u klanjanju Bogu i služenju bližnjemu. Neka nas Gospodin prati. I nastavimo radosno dalje!'' zaključio je na kraju papa Franjo.