Papa o pohodu Kanadi: ''Iz ovog putovanja izvire nada za Crkvu, u Kanadi i posvuda''

Današnju katehezu pape Franje prenosimo u cijelosti:

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Danas s vama želim podijeliti neka razmišljanja o apostolskom putovanju koje sam proteklih dana proveo u Kanadi. To je bilo putovanje drugačije od dosadašnjih. Moja je motivacija u prvom redu bila susresti starosjedioce kako bih im iskazao svoju blizinu zbog boli koju su im nanijeli oni kršćani, među kojima i brojni katolici, koji su u prošlosti surađivali s politikom prisilne asimilacije i oslobođenja tadašnjih vlasti.

S obzirom na to, u Kanadi je ispisana jedna nova stranica, važna stranica, put koji Crkva već neko vrijeme prolazi zajedno s domorodačkim narodima. Stoga je geslo puta bilo: ''Hoditi zajedno''. To je put pomirenja i ozdravljenja, koji pretpostavlja poznavanje povijesti, slušanje preživjelih, savjesnost, a nadasve obraćenje, promjenu mentaliteta. Iz ovog razmišljanja može se zaključiti da su, s jedne strane, neki muškarci i žene iz Crkve bili među najodlučnijim i hrabrim podržavateljima dostojanstva autohtonih naroda, braneći ih i doprinoseći upoznavanju njihova jezika i kulture; no, nažalost, s druge strane nije manjkalo onih koji su sudjelovali u programima koje danas poimamo neprihvatljivima i protivnima Evanđelju.  

Bilo je to pokorničko hodočašće. Bili su brojni radosni trenutci, ali smisao svega zajedno bilo je razmišljanje, kajanje i pomirenje. Prije četiri mjeseca, u Vatikanu sam primio, u različitim skupinama, predstavnike domorodačkih naroda u Kanadi; no moja želja, kao i njihova, bila je susresti ih tamo u zemljama gdje su živjeli njihovi predci. Gospodin je dopustio da se to dogodi: Njemu prvome upućujemo zahvalu.

Bile su tri glavne faze hodočašća: prva u Edmontonu, u zapadnom dijelu zemlje. Druga u Québecu, u istočnom dijelu. I treća na sjeveru, u Iqaluitu. Prvi susret održan je u Masqwacisu – "Brdu medvjeda" – gdje su se okupili vođe i članovi glavnih domorodačkih skupina iz cijele zemlje: First Nations, Prvi narodi, Métisi i Inuiti. Zajedno smo se prisjetili: lijepih sjećanja na tisućljetnu povijest ovih naroda, u skladu s njihovom zemljom, i bolnog sjećanja na pretrpljena zlostavljanja, čak i u internatima, zbog politike kulturne asimilacije. Uz zvuke bubnjeva ostavili smo prostora tišini i molitvi, kako bi iz sjećanja krenuo novi put, bez vladara i podanika, samo braća i sestre.

Nakon sjećanja, drugi korak našeg putovanja bilo je pomirenje. Ne međusobni kompromis – to bi bila iluzija, unaprijed inscenirana – već dopustiti da nas Krist pomiri, Krist koji je naš mir (usp. Ef 2,14). To smo učinili uzimajući kao vodilju prikaz stabla, središnje uloge u životu i simbolizmu autohtonih naroda; stabla čije se novo i puno značenje otkriva u Kristovu križu, po kojem je Bog sve pomirio (usp. Kol 1,20). Na drvu križa bol se pretvara u ljubav, smrt u život, razočaranje u nadu, napuštenost u zajedništvo, udaljenost u jedinstvo. Autohtone zajednice koje su prihvatile Evanđelje i asimilirale ga, pomažu nam da ponovno vratimo kozmičku dimenziju kršćanskog otajstva, posebno križa i Euharistije. Oko tog središta oblikovana je zajednica, Crkva, pozvana da bude otvoren, prostran i gostoljubiv šator, šator pomirenja i mira.

Sjećanje, pomirenje, a zatim ozdravljenje. Ovaj treći korak puta učinili smo na obali jezera Sant'Anna, na dan svetkovine svetih Joakima i Ane. Za Isusa je jezero bilo poznato okruženje: na Galilejskom jezeru živio je dobar dio svog javnog života, zajedno sa svojim prvim učenicima, svi ribari; ondje je propovijedao i liječio mnoge bolesnike (usp. Mk 3,7-12). Svi možemo crpiti iz Krista, izvora žive vode, Milosti koja liječi naše rane. Njemu, koji utjelovljuje Očevu blizinu, suosjećanje i nježnost, donijeli smo traume i nasilje koje su pretrpjeli domorodački narodi Kanade i cijelog svijeta; prinijeli smo rane svih siromašnih i isključenih u našim društvima, kao i rane kršćanskih zajednica koje uvijek trebaju dopustiti da ih Gospodin izliječi.

Iz ovog putovanja sjećanja, pomirenja i iscjeljenja izvire nada za Crkvu, u Kanadi i posvuda. Onako kako je nastala za učenike iz Emausa nakon što su hodali s uskrslim Isusom: s Njim i zahvaljujući Njemu, prešli su iz neuspjeha u nadu (usp. Lk 24,13-35). Koliko su se puta u povijesti Kristovi učenici vraćali tim putem do Emausa! Koliko su puta, nakon što su doživjeli sablazan križa, zbog svojih grijeha, kršćani pronašli nadu zahvaljujući Gospodinovoj vjernosti! On nas nikada ne napušta, uvijek prati naše umorne i tužne korake, tješi nas svojom Riječju i daje nam samoga sebe, Kruh novog i vječnog života.

Kao što sam rekao na početku, putovanje zajedno s domorodačkim narodima bilo je okosnica ovog apostolskog putovanja. Na njemu su održana dva susreta s vlastima te zemlje i s mjesnom Crkvom. Ponovno im izražavam svoju zahvalnost za dobrodošlicu koju su iskazali meni i biskupima. Pred vlastodršcima, starosjedilačkim poglavarima i diplomatskim zborom ponovno sam potvrdio aktivnu volju Svete Stolice i lokalnih katoličkih zajednica da promiču izvorne kulture, odgovarajućim duhovnim putovima i s pozornošću na običaje i jezike naroda. Istodobno sam primijetio kako se kolonizatorski mentalitet danas predstavlja pod raznim oblicima ideološke kolonizacije, koja prijeti tradicijama, povijesti i vjerskim vezama naroda, izjednačujući razlike, fokusirajući se samo na sadašnjost i često zanemarujući dužnosti prema najslabijima i krhkima. Stoga je riječ o ponovnom uspostavljanju zdrave ravnoteže, sklada između modernosti i kultura predaka, između sekularizacije i duhovnih vrijednosti. A to izravno dovodi u pitanje poslanje Crkve, koja je poslana po cijelom svijetu svjedočiti i "sijati" sveopće bratstvo koje poštuje i promiče mjesnu dimenziju s njezinim brojnim bogatstvima (usp. Fratelli tutti, 142-153). "U stvarnosti, zdrava otvorenost nikada nije u sukobu s identitetom. […] Svijet raste i ispunjava se novom ljepotom zahvaljujući uzastopnim sintezama koje se stvaraju između otvorenih kultura, izvan bilo kakvog kulturnog nametanja'' (ibid., 148). U tom smislu potaknuo sam pastire, posvećene osobe i laike Crkve u Kanadi da slijede stope svetog Franje de Lavala, prvog biskupa Québeca: da služe Evanđelju i siromasima, da budu graditelji nade. Zahvaljujem tamošnjim biskupima zbog tako lijepe dobrodošlice i hvala im zbog njihova jedinstva koje imaju u Crkvi u Kanadi.

Posljednji susret bio je u znaku nade, u zemlji Inuita, s mladima i starijima. Također, u Kanadi ovo je ključna kombinacija, to je znak vremena: mladi i stari u dijalogu da zajedno hodaju u povijesti između sjećanja i proročanstva. Čvrstoća i miroljubivo djelovanje domorodačkih naroda Kanade neka budu primjer svim izvornim narodima da se ne zatvore, nego da daju svoj neizostavan doprinos za bratskije čovječanstvo, koje zna voljeti stvoreno i Stvoritelja.