Papa: 'Svatko mora imati mogućnost preuzeti svoju odgovornost u procesima ozdravljenja društva'

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Da bismo izašli bolji iz krize poput ove aktualne – zdravstvene, a istovremeno i društvene, političke i ekonomske – svatko od nas pozvan je preuzeti svoj dio odgovornosti. Moramo odgovoriti, ne samo kao pojedinci već i polazeći od skupine kojoj pripadamo, od naše uloge u društvu, od naših načela i, ako smo vjernici, od vjere u Boga. Međutim, mnogi ljudi često ne mogu sudjelovati u obnovi općeg dobra jer su marginalizirani, isključeni ili ignorirani; određene društvene skupine tomu nisu u mogućnosti doprinijeti jer su ekonomski ili politički ugušene. U nekim društvima mnogi ljudi nisu slobodni izraziti svoju vjeru i vlastite vrijednosti. Drugdje, posebno u zapadnom svijetu, mnogi potiskuju svoja etička ili vjerska uvjerenja. Ali, na taj način ne možemo izaći iz krize, ili, u svakom slučaju, ne možemo izaći bolji.

Da bismo svi mogli sudjelovati u skrbi i obnovi naših naroda, ispravno je da svi za to imaju odgovarajuća sredstva (usp. Kompendij socijalnog nauka Crkve [CDSC] 186). Nakon velike ekonomske krize 1929., papa Pio XI. objasnio je koliko je načelo supsidijarnosti važno za istinsku obnovu (usp. Enc. Quadragesimo anno 79 – 80). Ovaj princip ima dvostruku dinamiku: odozgo prema dolje i odozdo prema gore.

S jedne strane, a posebno u vrijeme promjena, kad samci, obitelji, male udruge ili lokalne zajednice nisu u stanju postići primarne ciljeve, ispravno je da interveniraju najviše razine društvenog tijela, kao što je npr. država, kako bi osigurala potrebna sredstva za napredak. Na primjer, zbog potpune izolacije, uzrokovane koronavirusom, brojni su se ljudi, obitelji i tvrtke našli, i još uvijek jesu, u ozbiljnim problemima, pa javne institucije pokušavaju pomoći odgovarajućim intervencijama: društvenim, ekonomskim, zdravstvenim.

S druge strane, međutim, stupovi društva moraju poštovati ​​i promovirati srednju ili nižu razinu društva. Odlučujuć je doprinos pojedinaca, obitelji, udruga, poduzeća, svih posredničkih tijela, pa i Crkava. Oni, s vlastitim resursima za kulturno, vjersko, ekonomsko ili građansko sudjelovanje, revitaliziraju i jačaju društveno tijelo (usp. CDSC 185). Tu postoji suradnja: odozgo prema dolje – od države prema narodu i odozdo prema gore – od institucija, od naroda prema gore. To je vježba načela supsidijarnosti.

Svatko mora imati mogućnost preuzeti svoju odgovornost u procesima ozdravljenja društva kojemu pripada. Kad se započne neki projekt, koji se izravno ili neizravno tiče određenih društvenih skupina, npr.: 'Idem pomagati siromašnima', to je lijepo. I što činiš? 'Poučavam ih, pomažem im, govorim im što trebaju činiti.' – Ne. To nije pravilan stav. Ne! Najprije moramo dopustiti siromašnima da nam kažu što ih muči, što proživljavaju, što im je potrebno. Pustiti ih da govore. Tako funkcionira načelo supsidijarnosti. Oni ne smiju biti izostavljeni iz sudjelovanja. Njihova mudrost ne može se ostaviti po strani (usp. postsinodalna apostolska pobudnica Querida Amazonia [QA] 32; enc. Laudato si' 63). Nažalost, ta se nepravda često događa ondje gdje su koncentrirani veliki ekonomski ili geopolitički interesi, poput određenih ekstrakcijskih aktivnosti u nekim područjima planeta (vidi QA 9.14). Glasovi domorodačkih naroda, njihove kulture i svjetonazori nisu uzeti u obzir. Danas se taj nedostatak poštovanja načela supsidijarnosti proširio poput virusa. Pomislimo na velike mjere financijske pomoći koje provode države. Više se sluša velike financijske tvrtke nego ljude ili one koji pokreću stvarnu ekonomiju. Više se sluša multinacionalne tvrtke od društvenih pokreta. Govoreći svakodnevnim jezikom, više se sluša moćne nego slabe, i to nije humani put. Nije ni put kojem nas je poučio Isus, niti je aktualno načelo supsidijarnosti. Stoga ne dopuštamo ljudima da budu 'protagonisti vlastitog otkupljenja'. U kolektivnoj podsvijesti nekih političara, ili nekih društvenih radnika, postoji jedan moto: 'sve za narod, ništa s narodom' – odozgo prema dolje, ali ne slušajući narod i bez aktualzacije ove mudrosti u rješavanju problema, u ovom slučaju – izlaska iz krize.  Ili, pomislimo na cjepivo kao način liječenja virusa: više se sluša velike farmaceutske tvrtke negoli zdravstvene radnike angažirane na prvoj crti u bolnicama ili izbjegličkim kampovima. Ovo nije dobar put. Dobar je put da svi moraju biti saslušani, svi.

Da bismo iz krize izašli bolji, mora se primijeniti načelo supsidijarnosti, poštujući autonomiju i sposobnost inicijative svih, posebno onih posljednjih. Svi su dijelovi tijela neophodni i, kako kaže sveti Pavao, oni dijelovi koji se mogu činiti slabijima i manje važnima, u stvarnosti su najpotrebniji (usp. 1 Kor 12; 22). U svjetlu ove slike možemo reći da načelo supsidijarnosti omogućuje svakom da preuzme svoju ulogu u brizi i sudbini društva. Njezina primjena daje nadu u zdraviju i pravedniju budućnost; i zajedno gradimo ovu budućnost, težeći većim stvarima, proširujući vlastite vidike i ideale. Ili ćemo to činiti zajedno, ili ne ćemo funkcionirati. Ili ćemo raditi zajedno – sve razine društva – kako bismo izašli iz krize, ili iz nje nikad ne ćemo izaći. Izaći iz krize ne znači obojiti malo aktualnosti da bi izgledale pravednije. Ne! Izaći iz krize znači promijeniti se; i pravu promjenu čine svi oni koji čine narod. Sve profesije! Svi zajedno, u zajedništvu. Ako to ne budu činili svi, rezultat će biti negativan.

U jednoj od prethodnih kateheza vidjeli smo kako je solidarnost izlaz iz krize: ona nas ujedinjuje i omogućuje nam da pronađemo čvrste prijedloge za zdraviji svijet. Ali, ovom je putu solidarnosti potrebna supsidijarnost. Netko bi mogao reći: 'Oče, danas upotrebljavate teške riječi.' Baš zato pokušavam objasniti njihovo značenje. Zapravo, nema stvarne solidarnosti bez društvenog sudjelovanja, bez doprinosa posredničkih tijela: obitelji, udruga, zadruga, malih poduzeća, oblika civilnog društva. Ovo sudjelovanje pomaže u sprječavanju i ispravljanju određenih negativnih oblika globalizacije i državnog djelovanja, kao što je slučaj i u brizi o ljudima koji su pogođeni pandemijom. Ovi doprinosi moraju se poticati odozdo. Kako je lijepo vidjeti samo jedan primjer: volonteri za vrijeme krize; volonteri koji dolaze iz svih društvenih slojeva: iz dobrostojećih obitelji, iz siromašnih obitelji, i to svi zajedno kako bi izašli iz krize. To je solidarnost i načelo supsidijarnosti.

Tijekom potpune izolacije nastao je spontani pljesak za liječnike i medicinske sestre u znak ohrabrenja i nade. Proširujemo ovaj pljesak za svakog člana društvenog tijela, za njegov dragocjen doprinos, ma koliko malen bio. Zaplješćimo starijim osobama, djeci, osobama s invaliditetom, radnicima, svima onima koji su u službi drugih. No, nemojmo se zaustaviti samo na pljesku! Nada ohrabruje, zato potaknimo se na velike snove, tražeći ideale pravde i društvene ljubavi, koji se rađaju iz nade. Ne pokušavajmo rekonstruirati prošlost, posebno ne onu koja je bila nepravedna i bolesna. Izgradimo budućnost ondje gdje se lokalne i globalne dimenzije međusobno obogaćuju, gdje ljepota i bogatstvo manjih skupina mogu cvjetati, i gdje se oni koji imaju više obvezuju služiti i dati više onima koji imaju manje.