Papina homilija na Misi na Svjetski dan siromaha
Papa Franjo predslavio je na Sedmi svjetski dan siromaha, u nedjelju 19. studenoga, Misu u bazilici sv. Petra u Vatikanu i tom prigodom uputio homiliju koju donosimo u cijelosti.
Tri čovjeka nalaze se u posjedu ogromnog bogatstva, zahvaljujući velikodušnosti svog gospodara koji kreće na dug put. Međutim, taj gospodar će se jednog dana vratiti i ponovno pozvati te sluge, u nadi da će se moći zajedno s njima radovati zbog načina na koji su u međuvremenu umnožili njegovo imanje. Prispodoba koju smo čuli (usp. Mt 25,14-30) poziva nas da se zaustavimo i razmišljamo o dva puta: Isusov put i put našega života.
Isusovo putovanje. Na početku prispodobe, On govori o "čovjeku koji, krećući na putovanje, pozva svoje sluge i povjeri im svoje imanje" (stih 14). Ovo "putovanje" podsjeća na samu tajnu Krista, Boga koji postaje čovjekom, na Njegovo uskrsnuće i uznesenje na nebo. Doista, On, koji je sišao iz Očeva krila kako bi došao među ljude, smrću je uništio smrt i, uskrsnuvši, vratio se Ocu. Zaključujući svoj zemaljski život, Isus tako izvršava svoje "putovanje povratka" k Ocu. Prije nego što je otišao, povjerio nam je svoje dobro, pravi "kapital": ostavio nam sebe u Euharistiji, svoju Riječ života, svoju svetu Majku kao našu Majku, i podijelio darove Duha Svetoga kako bismo mogli nastaviti Njegovo djelo u svijetu. Ovi "talenti" su darovani - kako kaže Evanđelje - "prema sposobnostima svakoga" (stih 15) i stoga za osobnu misiju koju nam Gospodin povjerava u svakodnevnom životu, društvu i Crkvi. To također potvrđuje apostol Pavao: "A svakomu je od nas dana milost po mjeri dara Kristova. Zato veli: Na visinu uzađe vodeći sužnje, dade dare ljudima" (Ef 4,7-8).
Ponovno usmjerimo pogled prema Isusu, koji je primio sve iz ruku svojega Oca, ali nije zadržao to bogatstvo za sebe, "On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe "oplijeni" uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik," (Filipljanima 2,6-7). Odjenuo je našu krhku ljudskost, kao dobri Samaritanac liječio je naše rane, osiromašio se kako bi nas obogatio božanskim životom (usp. 2. Korinćanima 8,9), i bijaše pribijen na križ. On, koji nije imao grijeha, "Bog ga je za nas učinio grijehom" (2. Korinćanima 5,21). Za nas. Isus je živio za nas, u našu korist. To je ono što je pokretalo Njegovo putovanje po svijetu prije nego se vratio Ocu.
Današnja prispodoba također nam govori da "gospodar onih slugu dođe i zatraži od njih račun" (Mt 25,19). Naime, nakon prvog putovanja prema Ocu slijedit će drugo, koje će Isus izvršiti na kraju vremena kada se vrati u slavi i ponovno nas susretne, kako bi "zatražio/sredio račun" s poviješću i uveo nas u radost vječnog života. Zato se moramo zapitati: kako će nas Gospodin naći kada se vrati? Kako ću se pojaviti na susretu s Njim?
Ovo pitanje nas dovodi do drugog trenutka: putovanje našeg života. Kojim putem idemo, putem Isusa koji se darovao ili putem sebičnosti/egoizma? Prispodoba nam kaže da svaki od nas, prema vlastitim sposobnostima i mogućnostima, dobiva "talente". Pazite: nemojmo se zbuniti uobičajenim jezikom. Ovdje nije riječ o osobnim sposobnostima, već, kao što smo već spomenuli, o dobrima Gospodara, o onome što nam je Krist ostavio vraćajući se Ocu. S njima nam je darovao svog Duha, u kojem postajemo djeca Božja i zahvaljujući kojem možemo trošiti svoj život svjedočeći Evanđelje i gradeći Božje kraljevstvo. Veliki "kapital" koji nam je stavljen u ruke jest ljubav Gospodina, temelj našeg života i snaga našeg životnog putovanja.
I stoga se moramo zapitati: što činim s tako velikim darom tijekom putovanja svojega života? Prispodoba nam govori da prva dvojica sluge umnožavaju primljeni dar, dok treći, umjesto da vjeruje svome gospodaru, osjeća strah i ostaje paraliziran, ne riskira, ne stavlja sebe na kocku i završava time da pokopa talent. I to vrijedi i za nas: možemo umnožiti ono što smo primili, čineći život ponudom ljubavi prema drugima, ili možemo živjeti blokirani lažnim shvaćanjem Boga, skrivajući blago koje smo primili pod zemlju od straha, razmišljajući samo o sebi, bez strasti za bilo čime osim za naše udobnosti i interese, bez da se trudimo i angažiramo.
Evo, braćo i sestre, na ovaj Svjetskoj dan siromašnih, prispodoba o talentima je poziv da provjerimo s kojim duhom pristupamo putovanju života. Primili smo od Gospodina dar Njegove ljubavi i pozvani smo postati dar za druge. Ljubav kojom se Isus brinuo o nama, ulje milosrđa i suosjećanja kojim je liječio naše rane, plamen Duha kojim je otvarao naša srca radosti i nadi, su blaga koja ne možemo zadržati samo za sebe, upravljati s njima samo u naši korist ili skrivati pod zemljom. Obdareni darovima, pozvani smo da postanemo dar. Slike koje koristi prispodoba su vrlo znakovite: ako ne umnožimo ljubav oko sebe, život se gasi u tami; ako ne stavljamo na raspolaganje primljene talente, egzistencija završava pod zemljom, živimo kao da smo već mrtvi (usp. stihovi 25,30).
Razmišljajmo, dakle, o mnogim materijalnim, kulturnim i duhovnim siromaštvima našeg svijeta, o ranjenim životima koji nastanjuju naše gradove, o siromašnima koji su postali nevidljivi, čiji krik boli guši opća ravnodušnost zauzetog i rastresenog društva. Razmišljajmo o onima koji su potlačeni, umorni, marginalizirani, o žrtvama ratova i onima koji napuštaju svoju zemlju riskirajući život; o onima koji su bez kruha, bez posla i bez nade. Razmišljajući o mnoštvu siromaha, , poruka Evanđelja je jasna: ne zakopavajmo Gospodinove talente! Stavimo na raspolaganje ljubav, dijelimo svoj kruh, umnožavajmo ljubav! Siromaštvo je skandal. Kad se Gospodin vrati, tražit će od nas odgovornost, i kako sveti Ambrozije piše, reći će nam: "Zašto ste dopustili da mnogi siromašni umru od gladi, dok ste imali zlato kojim biste im mogli osigurati hranu? Zašto su mnogi robovi prodani i zlostavljani od neprijatelja, a nitko se nije trudio otkupiti ih?" (Djela svećenika: PL 16,148-149).
Molimo da svatko od nas, prema primljenom daru i povjerenom zadatku, nastoji "plodno činiti ljubav" i biti blizu nekom siromahu. Molimo da i mi, na kraju našeg putovanja, nakon što smo prihvatili Krista u ovoj braći i sestrama, u kojima se sam Krist identificirao (usp. Mt 25,40), možemo čuti riječi: "Valjaš, slugo vjerni i dobri [...] uđi u radost svoga gospodara" (Mt 25,21).