Propovijed kard. Raniera Cantalamesse na Veliki petak

''Kad uzdignete Sina Čovječjega, tada ćete znati da ja  jesam'' (Iv 8,28). To je riječ koju je Isus izgovorio na kraju žestoke rasprave sa svojim protivnicima. Ta rasprava se pojačava, raste u usporedbi s prethodnim "Ja jesam" koje je Isus izgovorio u Evanđelju po Ivanu. On više ne kaže: ''Ja sam ovo ili ono: kruh života, svjetlo svijeta, uskrsnuće i život...'' On jednostavno kaže ''Ja jesam'', bez specifikacije. To Njegovoj izjavi daje apsolutni, metafizički značaj. Namjerno podsjeća na riječi iz Knjige Izlaska 3,14 i Izaije 43,10-12, u kojima sam Bog objavljuje svoje božansko "Ja jesam".

Nečuvenu novost ove Kristove riječi otkrivamo samo ako obratimo pažnju na ono što prethodi Kristovu samopotvrđivanju: "Kad uzdignete Sina Čovječjega, tada ćete upoznati da Ja jesam". Kao da želi reći: Što sam ja – i, prema tome "što je Bog" – spoznat će se tek s križa. Izraz "biti uzdignut", u Evanđelju po Ivanu, odnosi se, kao što znamo, na događaj križa!

Suočeni smo s potpunim preokretom ljudske predodžbe o Bogu, i onom iz Staroga zavjeta. Isus nije došao obraditi i usavršiti predodžbu koju ljudi imaju o Bogu, nego, u određenom smislu, preokrenuti i otkriti pravo lice Božje. To je prvi shvatio apostol Pavao kada piše:

''Doista, kad svijet u mudrosti Božjoj Boga ne upozna mudrošću, svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost. (1 Kor 1,21-24)''.

Shvaćena u ovom svjetlu, Kristova riječ poprima univerzalno značenje koje izaziva one koji ju čitaju, u bilo kojem razdoblju i situaciji, uključujući i našu. Tu promjenu ideje o Bogu, zapravo, uvijek treba učiniti. Na žalost, svi mi, u našoj podsvijesti, nosimo tu ideju o Bogu koju je Isus došao promijeniti. Možemo govoriti o jednom Bogu, čistom duhu, vrhovnom biću i tako dalje. Ali, kako ga možemo vidjeti u Njegovu uništenju u smrti na križu?

Bog je svemoguć, naravno; ali o kojoj se to snazi radi? Suočen s ljudskim stvorenjima, Bog se nalazi lišen svake sposobnosti, ne samo prisile nego i obrane. Ne može intervenirati s autoritetom kako bi im se nametnuo. Ne može učiniti ništa osim poštivati, beskrajno, slobodan izbor ljudi. I tako Otac otkriva pravo lice svoje svemoći u svome Sinu koji kleči pred učenicima da im opere noge; u Njemu koji, sveden na najradikalniju nemoć na križu, nastavlja ljubiti i opraštati, bez ikakve osude.

Prava Božja svemoć je potpuna nemoć Kalvarije. Za isticanje je potrebno malo snage; potrebno je ipak puno da se čovjek ostane po strani, da se sakrije. Bog je ta neograničena moć samoskrivanja! Exinanivit semetipsum: sam sebe oplijeni (Fil 2,7). Svojom dragovoljnom nemoći suprotstavio se našoj "volji za moć".

Kakva lekcija za nas koji se, više ili manje svjesno, uvijek želimo pokazati! Kakva lekcija posebno za zemaljske moćnike! Za one među njima koji ni izdaleka ne pomišljaju na služenje, već samo na vlast radi vlasti; oni, kaže Isus u Evanđelju, koji "vladari gospoduju svojim narodima" i, štoviše, "sebe nazivaju dobrotvorima" (usp. Mt 20,25; Lk 22,25).

Ali ne poništava li Kristov trijumf u Njegovu uskrsnuću ovu viziju, ponovno potvrđujući nepobjedivu Božju svemoć? Da, ali u sasvim drukčijem smislu od onoga što obično mislimo. Posve drukčije od "trijumfa" koji su se slavili po carevu povratku iz pobjedničkih pohoda, ulicom koja i danas u Rimu nosi ime "Via Trionfale".

Postojao je, naravno, trijumf u slučaju Krista, i to konačan i nepovratan trijumf! Ali, kako se taj trijumf očituje? Uskrsnuće se događa u otajstvu, bez svjedoka. Njegovu smrt – čuli smo iz izvještaja o Muci – vidjelo je veliko mnoštvo i uključile su se najviše vjerske i političke vlasti. Nakon što je uskrsnuo, Isus se pojavljuje samo nekolicini učenika, izvan svjetla reflektora. Time nam je htio poručiti da nakon pretrpljene patnje ne trebamo očekivati izvanjski, vidljivi trijumf, poput zemaljske slave. Trijumf je dan u nevidljivom i beskrajno je superiornijeg reda jer je vječan! Dokaz za to su prijašnji i današnji mučenici.

Uskrsli se očituje kroz svoja ukazanja, na dovoljan način da pruži vrlo čvrst temelj za vjeru, za one čijoj vjeri ne trebaju prvenstveno dokazi; no to nije osveta koja ponižava Njegove protivnike. On se ne pojavljuje među njima da im dokaže da su u krivu i da se ruga njihovu nemoćnom gnjevu.

Svaka osveta bila bi nespojiva s ljubavlju koju je Krist htio posvjedočiti ljudima svojom mukom. On se ponaša ponizno u slavi uskrsnuća kao i u oplijenjenosti  na Kalvariji. Isusa ne želi zbuniti svoje neprijatelje, nego odmah otići i učvrstiti svoje izgubljene učenike i, prije njih, žene koje nikada nisu prestale vjerovati u Njega.

U prošlosti smo često govorili o "trijumfu svete Crkve". Molili smo za to i prisjećali se njegovih povijesnih trenutaka i razloga. Ali, kakav se trijumf imalo na umu? Danas shvaćamo koliko je ta vrsta trijumfa bila drukčija od one Isusove. Ali, ne osuđujmo prošlost. Uvijek postoji rizik da budemo nepravedni kad sudimo o prošlosti s mentalitetom sadašnjosti.

Radije prihvatimo poziv koji Isus upućuje svijetu sa svoga križa: "Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti" (Mt 11,28). Gotovo da bi se to shvatilo kao ironija, sprdnja! Onaj koji sam nema kamena na koji bi položio svoju glavu, Onaj koji je od svojih odbačen, osuđen na smrt, Onaj "od kog svatko lice otklanja“ (usp. Iz 53,3), obraća se cijelom čovječanstvu, svih mjesta i svih vremena, i kaže: "Dođite k meni svi i ja ću vas odmoriti!"

Dođi ti koji si star, bolestan i sam, ti kojeg svijet ostavlja da umireš u siromaštvu, u gladi ili pod bombama; ti koji si zbog svoje vjere u mene ili svoje borbe za slobodu klonuo u zatvorskoj ćeliji; dođi ti, ženo, koja si žrtva nasilja. Ukratko, svi, nitko isključen: ''Dođite k meni da vas okrijepim! Nisam li svečano obećao: 'A ja, kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi''' (Iv 12,32)?

Ali, kakvo nam olakšanje možeš pružiti, o, Čovječe križa, Ti napušteniji i umorniji od onih koje želiš tješiti? ''Dođi k meni, jer JA JESAM! Ja sam Bog! Odrekao sam se vaše ideje o svemoći, ali svoju svemoć čuvam netaknutom, a to je svemoć ljubavi. Pisano je: 'Slabo Božje jače je od ljudi' (1 Kor 1,25). Ja mogu dati osvježenje, čak i bez uklanjanja patnje i umora u ovom svijetu.'' Pitajte svakoga tko je to iskusio!

Da, Gospodine raspeti, srcem prepunim zahvalnosti, na dan kada se spominjemo Tvoje muke i smrti, s Tvojim apostolom Pavlom iz svega glasa kličemo:
''Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? […] Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem.'' (Rim 8,35-39)