''Kao Majka Božja, pozvani smo čuvati i razmišljati o svemu bez straha i s radosnom sigurnošću''

Pastiri nađoše ''Mariju, Josipa i dijete položeno u jaslice''. Jasle su radosni znak za pastire: to je potvrda da su dobro shvatili anđela, to je mjesto gdje su pronašli Spasitelja. To je i potvrda da je Bog uz njih: rodio se uz jasle, koje oni dobro poznaju, dokazujući tako da je blizak i prisan. No, jaslice su radostan znak i za nas: Isus nam dotiče srce rađajući se malen i siromašan, ulijeva nam ljubav umjesto straha. Jaslice nagoviještaju da će On postati naša hrana. Njegovo je siromaštvo za sve lijepa vijest, osobito za one koji su na rubu, odbačene, za one koji za ovaj svijet nisu bitni. Tamo dolazi Bog: nema trake s prednošću prolaza, nema čak ni kolijevke! Kako je lijepo vidjeti ga položenog u jaslice, kazao je Papa.

No, za Mariju, Božju Majku, to nije bilo tako. Ona je morala podnijeti ''sablazan jaslica''. I Ona je, još prije pastira, primila poruku Anđela koji joj je izrekao svečane riječi, govoreći o Davidovu prijestolju: ''Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova''. A sada ga mora položiti u jasle za životinje. Kako spojiti kraljevsko prijestolje i siromašne jaslice? Kako pomiriti slavu Svevišnjega i bijedu jedne štale?, upitao je Papa i pozvao na razmišljanje o nelagodi Božje Majke. Što ima težeg za jednu majku nego gledati vlastito dijete kako trpi siromaštvo? To izaziva osjećaj nelagode. Ne bismo mogli Mariji zamjeriti da se potužila na svu tu neočekivanu napuštenost. No, Ona nije klonula duhom. Nije se požalila, već ostaje u šutnji. Opredijelila se za nešto suprotno od pritužbi: Marija ''u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu''.

Sveti Otac istaknuo je kako je to drukčije postupanje u odnosu na pastire i ljude. Oni su svima pripovijedali o onomu što su vidjeli: o anđelu koji im se u noći ukazao, o njegovim riječima o Djetetu. A ljudi, čuvši to, zadivljeni su. Riječi i divljenje. Međutim, Marija je zamišljena. Pohranjuje i prebire u srcu. To su dva različita stava koja možemo pronaći i u nama samima. Priča i divljenje pastira podsjeća nas na početak naše vjere. Bilo je sve lako i pravocrtno, raduje nas novost, Bog ulazi u život unoseći u svakom vidu ozračje divljenja. Dok je, međutim, Marijino meditativno držanje izraz jedne zrele, izgrađene vjere, vjere koja se nije tek rodila, već je postala rađajuća. Jer duhovna plodnost prolazi kroz kušnju. Od nazaretske mirnoće i pobjedonosnih obećanja koja je primila od Anđela, na početku, Marija se sada nalazi u mračnoj betlehemskoj štali. I upravo tamo svijetu daruje Boga. I dok bi se drugi pred sablazni jaslica osjećali nelagodno, Ona ne: pohranjuje to i razmišlja, kazao je papa Franjo.

Papa je potaknuo da bismo od Božje Majke mogli naučiti biti u tom stavu: pohranjivati promišljajući. I nama se događa da moramo podnositi neke sablazni jaslica. Nadamo se da sve dobro ide, a zatim, kao grom iz vedra neba, stiže neočekivani problem. I dolazi do bolnog udarca između očekivanja i stvarnosti. Dogodi se i kod vjere, kad je radost Evanđelja stavljena na kušnju nekom teškom situacijom koju treba proći. No, danas nas Božja Majka uči kako polučiti dobrobit od toga udarca. Pokazuje nam da je nužno uskim putem stići do cilja, preko križa bez kojega nema uskrsnuća. Poput bolnog poroda, iz kojeg se rađa zrelija vjera.

Ali, kako učiniti taj prijelaz, kako prebroditi udarac između ideala i stvarnosti? Čineći upravo kao i Marija: pohranjivanjem i promišljanjem. Marija prije svega pohranjuje, odnosno ne rasipa. Ne odbija to što se događa. Čuva u srcu svaku pojedinost, sve što je vidjela i čula. Lijepe stvari, poput onih koje joj je izrekao Anđeo i ono što su joj ispričali pastiri, ali i one koje je teško prihvatiti: opasnost koju je doživjela time što je ostala trudna prije braka, a sada ovu nelagodu zapuštenosti jedne štale gdje je rodila. Evo što je Marija učinila: ne bira, već sabire. Prihvaća, ne pokušava to zataškati, zakamuflirati život, kazao je Sveti Otac.

A zatim je tu i drugi stav: pohranjivati razmatrajući. Riječ koja se u Evanđelju koristi, ukazuje na uzajamno prožimanje stvari: Marija uspoređuje različita iskustva, pronalazeći skrivene niti koje ih povezuju. U svom srcu, svojoj molitvi, Ona vrši ovo izvanredno djelo: povezuje lijepe stvari s onim ružnima; ne odvaja ih, već ih povezuje. Tako doseže potpuni smisao, onako kako Bog na to gleda. U svojem majčinskom srcu shvaća da slava Svevišnjeg dolazi od poniznosti; prihvaća plan spasenja zbog kojega je Bog morao biti položen u jasle. Gleda krhko i drhtavo Božje Dijete i prihvaća predivno Božje ispreplitanje veličine i malenosti.

Taj inkluzivni pogled koji nadilazi napetosti tako što u srcu pohranjuje i razmišlja, upravo je pogled majki. To je pogled kojim mnoge majke prihvaćaju razne okolnosti svoje djece. To je konkretan pogled koji se ne prepušta nelagodi, koji se ne zaustavlja pred problemima, već ih postavlja u širi kontekst. Podsjeća nas na lica onih majki koje pomažu bolesnom djetetu ili s poteškoćama. Koliko je ljubavi u njihovim očima, koje i dok plaču umiju uliti razloge nade! Njihov je pogled svega svjestan, bez iluzija, pa ipak, onkraj te boli i problema, nudi širi vidik, onaj o njezi, o ljubavi koja obnavlja nadu. To majke čine: znaju pretvoriti nevolje u prilike preporođenja i rasta. To čine zato što znaju čuvati, znaju očuvati zajedno niti života. Potrebni su nam ljudi koji su sposobni tkati niti zajedništva, kako bi se oduprijeli premnogim bodljikavim nitima podjela, primjetio je Papa.

Sveti Otac kazao je kako nova godina započinje u znaku Majke. Majčinski pogled put je preporođenja i rasta. Majke, žene, gledaju svijet ne zato da ga iskoriste već kako bi zadobio život: gledajući srcem, uspijevaju zadržati zajedno snove i konkretnu stvarnost, izbjegavajući aseptični pragmatizam i apstraktnost. I dok majke daruju život i žene čuvaju svijet, potrudimo se svi kako bismo promicali majke i štitili žene. Koliko je nasilja prema ženama! Dosta! Raniti ženu znači razljutiti Boga, koji je od jedne žene uzeo čovještvo.

Na početku nove godine, pozvao je papa Franjo, stavimo se pod zaštitu te Žene, Božje Majke koja je naša Majka. Neka nam pomogne čuvati i razmišljati o svemu, bez straha od kušnji, s radosnom sigurnošću da je Gospodin vjeran i da može križeve pretvoriti u uskrsnuća. Učinimo i danas onako kako je to učinio narod u Efezu, zazivajući ju tri puta: ''Majko Božja! Majko Božja! Majko Božja!'', zaključio je Papa.