Vjernost Božjem pohodu za naraštaj koji dolazi
Papinu katehezu o starosti izrečenu na općoj audijenciji u srijedu 30. 3. 2022., prenosimo u cijelosti.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Na našem hodu kroz kateheze o temi starosti, danas gledamo nježnu sliku evanđelista Luke koji nam pokazuje dvoje staraca, Šimuna i Anu. Razlog njihova življenja, prije nego što se oproste od ovoga svijeta, iščekivanje je Božjeg pohoda. Šimun zna, po predosjećaju Duha Svetoga, da ne će umrijeti prije nego što vidi Mesiju. Ana svaki dan posjećuje Hram posvećujući se njegovoj službi. Oboje prepoznaju Gospodinovu prisutnost u Djetetu Isusu, koji njihovo dugo iščekivanje ispunjava utjehom i smiruje njihov oproštaj od života.
Što možemo naučiti od ovo dvoje staraca punih duhovne životnosti?
Prvo, naučimo da vjernost čekanja oplemenjuje osjetila. Uostalom, znamo, Duh Sveti čini upravo to: osvjetljuje osjetila. U drevnom himnu ''Veni Creator Spiritus – Dođi, Duše Presveti'', kojim i danas zazivamo Duha Svetoga, kažemo: ''Zapali svjetlo u srcu''. Duh je sposoban to učiniti: izoštrava osjetila duše, unatoč ograničenjima i ranama tjelesnih osjetila. Starost oslabljuje, na ovaj ili onaj način, osjetljivost tijela. Međutim, starost koja se vježbala u iščekivanju Božjeg pohoda ne će propustiti njegov prolaz: naprotiv, bit će još spremnija prihvatiti ga.
Danas nam je ovo potrebno više nego ikad: starost obdarena živim duhovnim osjetilima sposobna je prepoznati Božje znakove, još više, Božji znak, a to je Isus. Znak je to koji nas dovodi u krizu – "znak osporavan“ (Lk 2,34) – ali koji nas ispunjava radošću. Umrtvljenost duhovnih osjetila, u uzbuđenju i omamljenosti onih tjelesnih, sindrom je koji je raširen u društvu koje njeguje iluziju vječne mladosti, a njegova najopasnija osobina leži u činjenici da je uglavnom nesvjesna. Ne primjećujete da ste umrtvljeni.
Kad izgubiš osjet dodira ili okusa, to odmah primijetiš. No, izgubljen osjet duše možeš dugo zanemariti, ignorirati. Osjet duše ne odnosi se samo na razmišljanje o Bogu ili o religiji. Neosjetljivost duhovnih osjetila odnosi se na suosjećanje i samilost, sram i kajanje, vjernost i predanost, nježnost i čast, vlastitu odgovornost i bol za drugoga. A starost postaje prva žrtva tog gubitka osjetljivosti. U društvu koje uglavnom pokazuje osjetljivost na uživanje, pažnja na krhke može samo izostati i prevladava nadmetanje pobjednika. Naravno, retorika inkluzije ritualna je formula svakog politički korektnog govora. Ali, to još uvijek ne donosi pravu korekciju u praksi normalnog suživota: kultura društvene nježnosti bori se kako bi rasla. Duh ljudskog bratstva – koji mi se čini nužnim snažno oživjeti – poput odjeće je koju više ne nosimo, kojoj se treba diviti, da, ali u muzeju.
Istina je, u stvarnom životu možemo s dirljivom zahvalnošću promatrati toliki broj mladih ljudi koji su sposobni u potpunosti častiti ovo bratstvo. Ali, upravo je u tome problem: postoji jaz, krivi jaz, između svjedočanstva ove životvorne limfe društvene nježnosti i konformizma koji zahtijeva da mladost govori o sebi na potpuno drukčiji način. Što možemo učiniti da zatvorimo ovaj jaz?
Iz pripovijesti o Šimunu i Ani, ali i iz drugih biblijskih priča o starijim osobama osjetljivim na Duh, postoji skrivena naznaka koja zaslužuje biti donesena u prvi plan. U čemu je, konkretno, sadržano otkriće koje rasplamsava osjetljivost Šimuna i Ane? Sastoji se u tome da u Djetetu, koje nisu rodili i koje prvi put vide, prepoznaju siguran znak Božjeg pohoda. Oni prihvaćaju da nisu protagonisti, već samo svjedoci. Božji pohod ne utjelovljuje se u njihovu životu, ne dovodi ih na scenu kao spasitelje: Bog ne uzima tijelo u njihovoj generaciji, nego u naraštaju koji dolazi. Zbog toga nisu ogorčeni niti optužuju. Umjesto toga, osjete veliku emociju i utjehu, što mogu vidjeti i navijestiti da povijest njihove generacije nije izgubljena ili potraćena, zahvaljujući događaju koji se utjelovljuje i očituje u naraštaju koji dolazi.
Samo duhovna starost može dati ovo ponizno i blistavo svjedočanstvo, čineći ga autoritativnim i uzornim za sve. Starost koja je gajila osjetljivost duše gasi svaku zavist među generacijama, svaku ogorčenost, svaku osudu, zato što Bog dolazi u sljedećem naraštaju, dolazi onda kad njihova vlastita generacija odlazi. Duhovna osjetljivost starijih u stanju je prekinuti nadmetanje i sukobe među generacijama na vjerodostojan i konačan način. Ljudima je to nemoguće, ali moguće je Bogu. A danas nam je to toliko potrebno!